Semezdin Mehmedinović (58), autor romana "Me'med, crvena bandana i pahuljica", dobitnik je nagrade "Meša Selimović" na nedavno završenim 18. književnim susretima  "Cum grano salis" u Tuzli. 

On je dobio nagradu za najbolji roman na govornom području BiH, Crne Gore, Srbije i Hrvatske u 2017. godini.

U konkurenciji je bilo pet romana, a odluku je donio žiri u sastavu Faruk Šehić, Adisa Bašić, Mirjana Đurđević, Andrej Nikolaidis i Branko Čegec.

Mehmedinović je rođen u Tuzli, iz koje je otišao prije 40 godina. Danas živi i radi u Vašingtonu, a nerijetko dođe u Sarajevo, gdje je, također, proveo važan dio svog života.

Naš poziv zatekao ga je na putu iz Tuzle u bh. prijestonicu, a za „Dnevni avaz“ otvoreno je govorio o nagradi, nesreći koja ga zadesila u 50. godini kada je doživio srčani udar, a njegova supruga, kasnije, moždani udar. Ova životna situacija zapravo mu je bila inspiracija za roman koji je nagrađen, a ovom prilikom dotakli smo se i života u Vašingtonu, te jednog od njegovih omiljenih gradova. Također je prokomentirao i društvenu situaciju. 

 Lijep grad

- Važna mi je nagrada „Meša Selimović“, jer nije lokalna, jer pokriva prostor zajedničkoga jezika, razdijeljen na nekoliko nesretnih državica, i zato što su tu nagradu dobili neki važni pisci ovoga jezika, između ostalih i Mirko Kovač, Filip David i drugi. Važna mi je i zbog toga što se dodjeljuje u Tuzli, iz koje sam otišao prije 40 godina. Kad sam odlazio, napuštao sam jedan neugledan grad koji tone. Sad je to lijep grad u kojem je u međuvremenu ustanovljena i nagrada s imenom njihovog najbitnijeg pisca Meše Selimovića. I svaki put kad posjetim Tuzlu, vidim neke pozitivne promjene – govori nam Mehmedinović.

 Tokom dodjele poručili ste da pišete samo kada Vam se dogode važne stvari u životu. Je li na neki način roman i Vaša ispovijest?

- Svaka je priča neka vrsta ličnog ispovijedanja. Ali, uvijek postoji razlika između života i teksta. Nije mi draga odrednica “autobiografski roman”. Čak i onda kad neki događaj kojem smo prisustvovali opišemo dokumentaristički precizno, uvijek postoji određeni odmak između događaja i njegovoga opisa. To je pitanje forme. U ovoj knjizi ja sam opisivao događaje iz svoga života, ali kao pisac očekujem da oni budu pročitani kao priča za koju je važno da je u jeziku vješto artikulirana, tako da postoji kao svijet za sebe.  

 Roman je nastao nakon što ste u 50. godini doživjeli srčani, a Vaša supruga, kasnije, moždani udar. Nauče li takve stvari čovjeka da više cijeni život?

- Ti događaji promijene čovjeka samo ako ima dara da uči od života. To je sve, ipak, do čovjeka. Postoje ljudi koji su prolazili teška iskustva, recimo, izbjegličkog života, i tada su se radovali onim ljudima koji su im pomagali i činili njihov život lakšim. A onda kad prestanu biti izbjeglice i započnu normalan život, kad se sretnu s nekim novim izbjeglicama, umjesto da ih zaštite, oni nikakvu naklonost ne pokažu prema njima, ili se odnose prema njima neprijateljski. Viđao sam takve ljude. Mene su sve moje patnje mijenjale, a ja hoću da vjerujem da su me mijenjale nabolje.

 Nijedno mjesto

 Vaša adresa stanovanja je u Vašingtonu, a živjeli ste i u Sarajevu, u kojem trenutno boravite.

- Promijenilo se Sarajevo, i ja sam se promijenio, pa kad dođem ovamo, onda uvijek provjeravam mogu li se te razlike nekako uskladiti. Ja Sarajevo volim, a valjda je to prirodno, jer sam u njemu živio svoje najvažnije godine. Ne mogu reći da mi nedostaje, jer ja kad otvorim kompjuter, posjetim i Sarajevo, vidim šta se tamo važno u tom danu dogodilo. Nijedno mjesto na svijetu meni ne nedostaje. Ali mi se čini da je Sarajevo jedino mjesto na svijetu u kojem bih možda mogao organizirati svoj život tako da u njemu imam 24 sata za sebe, da pišem i da se sasvim posvetim sebi. I zbog toga onda krojim planove o povratku.

 Iako živite u Americi, pretpostavljam da ne možete ostati imuni na dešavanja u našoj zemlji i na Balkanu. Kako biste okarakterizirali trenutnu društvenu situaciju?

- Nije dobra. Nije dobra već više od 25 godina, a to znači da ovdje postoje punoljetne osobe koje su cijeli svoj dosadašnji život provele u takvoj “društvenoj situaciji”. Zbog toga je onda normalno da ti mladi ljudi traže način da odavde odu. Ovdje upravo dolaze izbori, na kojima će se iznova glasati za one koji tu “društvenu situaciju” održavaju lošom, jer je samo loša “društvena situacija” dobra i profitabilna za njih, te naše političare.

Pisanje ispunjava

- Pišem knjige zato što me pisanje ispunjava najčistijim radovanjem. Osim toga, knjiga je lijep objekt, i svaki put se obradujem kad nešto objavim. Znači, pisanje i objavljivanje su prije svega bitni meni. A i čitaoci su, razumije se, važni - pojašnjava Mehmedinović.

 Umjetnici sreću ne opisuju

 Rijetki su oni koji pišu, ali i prave filmove i predstave o lijepim dešavanjima, sreći, rahatluku... Zašto je to tako?

- Pa zato što mi i u književnosti i umjetnosti tražimo odgovore za naše probleme, a ne za našu sreću. Mi se sreći, u onim rijetkim prilikama kad nam se dogodi, sasvim prepuštamo i nemamo vremena ni potrebe da to opisujemo.