Iako već duže od deceniju i po živi u mirnoj goraždanskoj luci, misli Hameda Turkušića i danas znaju odlutati ka onoj u koju je uplovio nakon prve plovidbe u svom životu. U 15 godina, koliko je proveo na moru, radio je na 21 brodu, ali ga za Kazablanku na obali Atlantika vežu prelijepe uspomene. Ime ovog marokanskog grada zato i nosi Hamedov restoran u naselju Mravinjac kod Goražda.

Imao je 22 godine kada je te 1980. odlučio otići iz Jugoslavije. Još u bivšoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji bio je instruktor kuhanja mladim vojnicima u Somboru, a poslije je radio kao šef kuhinje u motelu u Kopačima.

Odlazak u svijet

- Odlučio sam otići zbog mog neslaganja s tadašnjim sistemom, nedovoljno plaćenog posla koji sam obavljao, ali i zbog želje za avanturom - kaže Turkušić.

Kratko se zadržao u Dubrovniku, tri mjeseca ostao je u Cavtatu, odakle je zaplovio u svijet. Zaposlio se u kompaniji čiji je vlasnik brat kralja Švedske, a koja je raspolagala putničkim, ali i teretnim brodovima. Nakon svih uspješno položenih testova, postao je šef kuhinje na brodu "Marko Polo", a njegova prva luka bila je Kazablanka.

- Moja mladalačka ljubav i čežnja. Bio mi je tada izazov kada brod upadne u nevrijeme. Istovremeno me je bilo i strah, ali je radio i adrenalin, koji me je vukao da proživim sve to. Svi su se čudili kako Bosanac može da se snađe na brodu, ali su me ubrzo prozvali bosanskim Dalmatincem - govori nam Hamed.

Najduže putovanje koje je doživio trajalo je 13 mjeseci, od Roterdama do Flušinga u Holandiji. Pet puta plovio je od Australije do Japana i Kine, sedam puta uživao je u pristajanjima u luke Kolumbije, Ekvadora, Meksika, Sjedinjenih Američkih Država.

- Naviknete se na sve. Samo onog momenta kada pogledate kroz prozor, vidite da ste na moru, jer obaveze su takve. Imali smo mogućnost da se na brodu bavimo svim vrstama sporta pa je bilo lakše - dodaje Turkušić.

Kao šef ekipe od 30 kuhara, pripremao je obroke za 110 putnika na putovanju od Australije i Novog Zelanda pored obala Paname do Njujorka. Usput je Hamed upoznavao različite narode, kulture i kuhinje, ali bi neka jela koja je probao, najradije zaboravio.

- Nešto najlošije što sam u životu jeo, probao sam u Kini. Bile su to neke životinje koje mi ne jedemo, crvi, da budem iskren. A u jednom hotelu u Kamerunu vidio sam fine ražnjiće, crvene se, fantastičnu boju imaju. Pivo im je strašno ukusno, jer je recept s naših prostora. Upravo smo u tom hotelu upoznali ljude iz "Apatinske pivare". Nakon jednog piva, uzmem ja one ražnjiće i dok jedem čujem onaj naš karakteristični smijeh. Pogledam, vidim naši ljudi, bijelci. Prišao sam im i pitao zašto mi se smiju, a oni mene pitaju znam li šta jedem. Od psa meso sam jeo - sjeća se Hamed.

Plovidbe su mu s vremenom postale teret pa je 1994. odlučio napustiti brod. U Holivudu je imao ponudu za siguran posao u hotelu u centru bogate četvrti Los Anđelesa, ali je tog 24. aprila zbog jednog šišanja promijenio odluku.

- U frizerskom salonu pored kineskog pozorišta u ulici Citrus čuo sam izvještaj Mustafe Kurtovića, ratnog izvještača, koji je tada javljao kako je to možda posljednji dan za Goražde. Razmišljam, tamo su mi ostali dijete i supruga, sve mi je tamo, ja sam došao ovdje da spasim sebe, a možda mi ovog momenta gine porodica. Odlučio sam da se vratim na brod - kaže Hamed te dodaje kako kontakt sa porodicom nije uspio ostvariti sve do kraja rata u Bosni.

Zlatna kruna

Nedugo zatim vratio se u rodnu Ilovaču, gdje je otvorio svoj prvi restoran. Kapaciteti su bili skromni za veliki broj gostiju koji su dolazili iz cijele BiH, jer se glas o kuharu koji je savladao sve tajne domaće, ali i mediteranske i drugih svjetskih kuhinja, brzo širio. Novi, veći restoran pod istim nazivom otvorio je prije deset godina u Mravinjcu, mjestu kraj magistralnog puta Goražde - Foča.

Hamed je u međuvremenu osvojio "Zlatnu ugostiteljsku krunu" za najbolji specijalizirani restoran u BiH, a s budućim kuharima iz Srednje stručne škole iz Goražda medalje na takmičenjima, nastavljajući graditi svoju "Casablancu" u Bosni.

Prva nevolja 1981. godine

Od 21 broda na kojima je plovio, samo su tri doživjela nezgode, što i nije tako loša statistika, uz osmijeh se slaže Turkušić. Prve nevolje na pučini doživio je 1981. godine.

- Negdje pred večer počelo je nevrijeme. Bio sam tada na teretnom brodu, hladnjači koja je vozila banane. Na deset milja od nas "Bratstvo" iz Vele Luke je potonulo, 15 ljudi je uspjelo da se spasi, a osam je poginulo kada ih je more ispod Sicilije odnijelo na hridi. Mi smo bili blizu kada nam je brod pukao. Već je bio naget, trebao se prevrnuti kada nas je posada ruskog broda zakačila i odvukla prema Bizerti. Bila je to noć užasa - kaže Hamed.

Drugi put je između Sakaija i Osake u Japanu upao između dva tajfuna.

- Čak je i kapetan bio siguran da ćemo potonuti, jer su svi brodski motori stali. Srećom, neko je uspio raskopčati svu elektroniku i ručno pokrenuti motor. Otplovili smo prema pučini, jer nas je more bacalo na stijene prema obali. Brodolom smo mogli doživjeti i na plovidbi od San Franciska do Tokija. Sve što je bilo uspravno na brodu, polomilo se od udara visokih talasa - dodaje Hamed.

Radost očima, žalost stomaku

Turkušić je član Udruženja kuhara u BiH i vjerovatno jedan od najboljih u državi. No, negoduje na dodjeljivanje takvih epiteta, jer pojašnjava, najbolji kuhari ne postoje zato što pojedinac nikada ne može naučiti niti usavršiti sve što se u kulinarstvu stalno mijenja i napreduje. Savjetuje promjene u navikama koje su se sa zapada posljednjih godina preselile u BiH.

- Vrlo brzo ćemo morati doći do jednog standarda, koji je već prisutan u zapadnoj Evropi pa priuštiti radost očima, a žalost stomaku. Mi smo počeli živjeti zapadnim životom pa bez auta nigdje ne možemo otići, a čim nema kretanja, nema ni trošenja energije. Jedemo dosta kaloričnu hranu i sada smo deseti u Evropi po gojaznosti. Ozbiljno prijetimo da sustignemo Amerikance - poručuje Turkušić.