OTVORENO

Vesna Pešić za AJB: Vučić je okupirao Srbiju do posljednje mjesne zajednice

Vesna Pešić. Al Jazeera

Al Jazeera Balkans

21.12.2018

Svojedobno je Vesna Pešić bila jedna od čelnica opozicije u Srbiji i nalazila se u prvim redovima građanskog bunta protiv vlasti Slobodana Miloševića, ali i stvaranja boljeg društva. Nakon dva desetljeća na ulicama Beograda ponovno su građani, a prosvjedi su usmjereni protiv vlasti Aleksandra Vučića. No, Vesna Pešić nije među njima. Kaže kako „osjeća potrebu da se pridruži pobunjenim građanima jer su ciljevi današnjih demonstracija gotovo identični nekadašnjim“. „Ipak, ne bih voljela da se danas miješam. Svako ima svoje jedno te isto vrijeme. Ili slično“, kaže. 

„Situacija u Srbiji sa vlašću Aleksandra Vučića je nepodnošljiva. U Srbiji vlada čista autokratija, normalne izbore nemamo, jer su kontrolisani i to za svako selo i varošicu. Svi glavni elektronski mediji i tabloidi rade za vlast, neki pod direktnom kontrolom Vučića. Sve one slobode za koje sam se borila u devedesetim su poništene. Srbija je opet u teškoj regresiji“, konstatira Vesna Pešić na početku razgovora za Al Jazeeru.

Neke će prosvjedi 2018. godine, doduše samo na ulicama Beograda, podsjetiti na traženje pravde i ispravljanje nepravde polovicom ’90-ih kada ste bili u prvim redovima. Postoje li sličnosti ili su na djelu razlike u djelovanju aktualne opozicije u odnosu na onu koju ste predvodili? I je li dovoljno samo izaći na ulice u Beogradu?

- Ima i sličnosti i razlika. Čuvene tromjesečne demonstracije 1996/97. godine su pokrenute zbog krađe lokalnih izbora, na kojima je koalicija Zajedno pobijedila u 60 gradova. Koaliciju smo vodili Zoran Đinđić, Vuk Drašković i ja. Mi smo bili mnogo organizovaniji, sa jasnim zahtjevom da se vrate pokradeni rezultati izbora. Znalo se političko vođstvo, svake večeri smo nas troje govorili, i što je najvažnije – građani su bili nevjerovatno motivisani i mobilisani da se ide do pobjede. Sadašnji protesti još nisu dobro definisani. 

I s prethodnim pitanjem u vezi – u čemu su slični, a u čemu različiti vlast socijalista, odnosno Slobodana Miloševića, u odnosu na vlast naprednjaka, odnosno Aleksandra Vučića? 

- Slični su po netransparentnosti odlučivanja, autokratizmu, korupciji, kriminalu, sveukupnom zaostajanju i propadanju (sada Srbija ima rast, ali je slab), nacionalizmu i neodustajanju od srpskih planova u vezi teritorija. Razlika je najveća u tome što Vučić danas ne može da vodi ratove. Utoliko je Milošević bio opasniji. Srbija danas nije izolovana i pod sankcijama. Vučića svi prekomjerno uvažavaju, iako je autokrata, nacionalista i rusofil, nadajući se da će on riješiti kosovsko pitanje do koga je EU i šire jedino stalno. Od ulasku u EU nema gotovo ništa. Sve u svemu, nema većeg interesovanja za Balkan. Onda smo bili centar svjetske pažnje, u negativnom smislu.

Milošević je bio takođe autokrata, ali njega opozicija nije mnogo interesovala, dok Vučić bukvalno poimence proziva ljude. Milošević se nije pojavljivao u medijima, a od Vučića ne može da se živi, svaki dan se pojavljuje na TV. Kontrola je veća nego nekada, Vučić nastoji da cijelo društvo bude u jednom stroju. Ko nije, taj je neprijatelj, izdajnik, lopov i provlači se kroz blato njegovih tabloida. Vreme je sada blaže, jer nema ratova, onda je bilo strašno zbog velikog stradanja.

Vrlo ste aktivni na društvenim mrežama, konkretno Twitteru. U jednoj svojoj objavi naveli ste da je Srbija 'okupirana zemlja'. Ko je okupirao Srbiju?

- Vučić i njegova mafija su okupirali Srbiju do posljednje mjesne zajednice. Kad su izbori i u najmanjem mjestu, slegne se 200 automobila iz drugih mjesta Srbije. Tako je sada bilo u Lučanima. Bio je čak i ministar policije i njegova državna sekretarka, i obavezni mafijozi sa kolima bez tablica. A i sam Vučić je bio tamo. Svuda, i u Lučanima, se bira Vučić, a ne neka lokalna osoba, sem iz marginalizovane opozicije, koja je potpuno skrajnuta. Građani se ništa ne pitaju i pod velikim su pritiskom.

Jedan od vodećih opozicionara, Borko Stefanović fizički je napadnut. Na lokalnim izborima koji se događaju u pojedinim sredinama redovito vlada vanredno stanje. S druge strane, Srpska napredna stranka uz pomoć partnera ima sigurnu većinu u parlamentu, a i vlast u mnogim lokalnim sredinama. Zbog čega strah vlasti od (slabašne) opozicije i zašto potreba da se osvoji svaka, pa i najmanja općina u Srbiji? 

- Takva je Srpska radikalna stranka, iz koje je potekao Vučić i većina njegovih ljudi. Oni kad vladaju, kontrolišu sve i ne podnose nikakvu demokratiju, opoziciju i kritiku. Opozicija je neprijatelj koga treba uništiti. Vučuć poimence proziva ljude na televiziji, pa je tako Sergej Trifunović postao neprijatelj broj 1. Ekstremni nacionalizam i prostački rječnik i ponašanje se podrazumijeva. Parlament više ne postoji, to je pozornica za vrijeđanje opozicije. Vladajući napišu po 500 amandmana, potpuno besmislenih da opozicija nema vremena da progovori. Dosada to još nismo imali.

Smatrate li da sva ta buka oko osvajanja vlasti, ali i stalne tenzije oko Kosova (kojima ću se još posvetiti) zapravo koriste za prikrivanje znatno većih problema poput teškog stanja ekonomije, visoke nezaposlenosti i malih primanja radnika i umirovljenika, konstantnog odlaska mladih i depopulacije Srbije?...

- Tačno je to, jer ovde vlada pozorište, napisani scenario za odvlačenje pažnje i kako da se odlijepimo od realnosti. Tu su i ogromna lažna obećanja, čija realizacija se pomjera iz godine u godinu. Vučić je proglasio da smo ušli u zlatno doba i da nam nikada nije bilo bolje i veće plate i penzije. Troše se pare kako oni hoće, korupcija je ogromna, institucije više ne postoje, naročito tužilaštvo. Vučić sada smjera da uništi N1, koja je jedina pristojna televizija.

Kad je Kosovo u pitanju gotovo četiri desetljeća slušamo sličnu priču iz Beograda, a u međuvremenu se Jugoslavija raspala, otvoreni brojni ratovi, koji su imali i svoju krvavu kosovsku epizodu, da bi na kraju Kosovo proglasilo neovisnost i bilo međunarodno priznato od mnogih država. Dokle će građani Srbije i država Srbija biti taoci kosovskog pitanja? I kako vidite rješenje tog pitanja?

- Srbi će uvijek biti taoci Kosova i nebuloznog nacionalnog pitanja oko srpskog ujedinjenja. Ljudi ovde nemaju svijesti šta se dešavalo devedesetih, vlada ideologija da su svi drugi krivi i da su Srbi najveći stradalnici. Oni su se uvijek samo branili od komšija koji im prijete genocidom. Za sada je to neizlječivo. Time su popunjavaju glavni mediji, novine, knjige. Nekadašnji pripadnici „druge Srbije“ znaju istinu, a i oni su u međuvremenu nestali i slabo se čuju.

Što se tiče Kosova, situacija sada nije jasna. Može da ostane nekakav status quo, a druga varijanta je da dođe to razgraničenja, koju zagovaraju Vučić i Tači. Postoji za to i izvjesna međunarodna podrška. Kako bi se ta granica postavila nije objavljeno, jer su ti dogovori tajni. Srbija bi dobila sjever Kosova, a Albanci priznanje i „korekciju granica“. O tome se malo zna.

Vladajućima u Srbiji nije strano da uđu u uglavnom verbalne sukobe sa susjedima. Čini li Vam se da se Srbija previše miješa u unutarnje stvari Bosne i Hercegovine?

- Srbija se i dalje miješa u unutrašnja pitanja susjeda i to gotovo svih. Stalno teče neka zavada i prepucavanje, odnosi nisu dobri, ali ni sasvim loši. Najosjetljivija je Bosna i Hercegovina, tu se Srbija najviše miješa preko Republike Srpske. Pitanje BiH je ostalo da visi u vazduhu, jer sem rata koji je ostavio velike posljedice, i poslijeratni period se kretao u pravcu udaljavanja naroda koji u njoj žive.

S druge strane, novoizabrani član Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda Milorad Dodik ne krije svoju privrženost aktualnoj vlasti u Beogradu, dok je bio predsjednik Republike Srpske bio je čest gost Vučiću ponavljajući priču, parafraziram, kako vjeruje u zajedničku državu Srba. Nije li to stalno podgrijavanje priče o 'velikoj Srbiji'? I zar neki srpski političari s obje strane Drine nisu odustali od tog koncepta?

- Javno i tajno srpsko vođstvo, što uključuje i Srpsku pravoslavnu crkvu, nisu od odustali od „srednje Srbije“, nakon što je ona velika otpala. Srednja Srbija (neko kaže „mala Srbija“) bi uzela sjeverno Kosovo i Republiku Srpsku. To bi bilo to, ostalo je propalo. Mada se još uvek kibicuje i Crna Gora. Ne da se od tog „skraćenog plana“ nije odustalo, nego se to i otvoreno zagovara, naročito od Dodika i takvih kadrova. A ovde se to podrazumijeva – samo treba sačekati!

Genocid u Srebrenici, odnosno nepriznavanje genocida aktualne vlasti i mnogih političara u Srbiji, sporno je pitanje u odnosima Sarajeva i Beograda. I iz Bruxellesa stižu upozorenja da se Srbija mora suočiti s presudama međunarodnih sudova. Zbog čega to uporno odbijanje suočavanje sa činjenicama?

- Političari i obični ljudi ne priznaju genocid u Srebrenici. Srbi su ti koji su doživjeli genocid, a Srebrenicu smatraju antisrpskom izmišljotinom Haškog tribunala. Uspostavljena je barijera pod firmom „genocidni narod“. Ako priznamo genocid u Srebrenici, postajemo genocidni narod?! A to je čista glupost. Niko ne govori o narodima, nema genocidnih naroda, nego govorimo o krivcima sa genocid koji su za to suđeni i kažnjavani. Za vrijeme Borisa Tadića Skupština Srbije je donijela Rezoluciju po kojoj je indirektno priznat genocid u Srebrenici. Ali je sada to zaboravljeno i prekriveno novim odbacivanjem Tribunala i pričom o tobože „genocidnim narodima“.

Ako se vratimo situaciji u Srbiji… Kako ocjenjujete medijsku scenu Srbije? Ponavlja li se povijest i jesu li vodeće medijske kuće opet uz vlast, a gluhi na druge i drugačije stavove, mišljenja, zahtjeve, dok se s druge strane novinarima usude koji se usude podignuti glas prijeti, fizički napada, ugrožava im se imovina i životi?

- Ponavlja se historija, mediji su pod totalnom kontrolom. Imamo tri slobodna lista – Danas, Vreme i NiN, jednu kablovsku televiziju N1, još i Radio Šabac. Naravno, ima i nekoliko dobrih portala koji se mogu čuti na YouTube ili čitati, kao što je Peščanik ili Autonomija. Imamo i dvojicu odličnih karikaturista – Predraga Koraksića Coraxa i Dušana Petričića, a i sjajnog Zorana Kesića. O tome se sve zna, nema smisla da i ja o tome govorim.

Svojedobno ste zbog jednog satiričnog teksta na račun ministra policije Nebojše Stefanovića kažnjeni novčano zajedno s portalom Peščanik na kojem je tekst objavljen. Već dugo su, i ovoj vlasti, trn u oku Coraxove karikature. Što činjenica da su satira i karikatura izložene progonu zapravo govori o današnjoj Srbiji?

- Jeste, to je velika sramota, pogotovo što se moj tekst odnosio na nikada razjašnjeno, pod fantomkama izvedeno rušenje jedne ulice u Beogradu, a da policija nije reagovala. Platili smo kaznu. Mene je tužio i Nikola Petrović, kum Vučićev. Ovde se izgleda proganjaju ljudi po nekom spisku, čak i mene koja sam odavno u političkoj penziji. To najviše govori o situaciji u Srbiji, koju smo već podrobno opisali.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.