KRIMINAL Garda ratnog zločinca

Krvave tajne najopasnijih ubica Slobodana Miloševića: Od Legije do vođa Zemunskog klana

Avaz.ba / Express.hr
20.10.2019 20:16

Milorad Ulemek Legija

Foto: Agencije

Nakon zločina na Ibarskoj magistrali, 3. oktobra 1999. godine, serija političkih atentata nastavlja se i 2000., sve do samog pada Slobodana Miloševića, 5. oktobra. Trojica pripadnika JSO, koja su učestvovala u zločinu na Ibarskoj, pokušavaju 15. juna u Budvi ponovo ubiti Vuka Draškovića, ali ni tada ne uspijevaju.

Nešto kasnije, 25. augusta, njih trojica, zajedno sa još dvojicom, otimaju i ubijaju Ivana Stambolića na Fruškoj gori. Istovremeno, nakon ubistva Željka Ražnatovića Arkana, 15. januara 2000., koje je, prema riječima njegovih saradnika, odobreno iz vrha DB-a, otvara se prostor za nove zvijezde kriminala - zemunski klan.

Uz blisku saradnju komandanata beretki Milorada Ulemeka Legije i vođe klana Dušana Spasojevića Šiptara, kreće serija ubistava, navodno kao osveta za Arkana, a u stvari se uspostavlja neprikosnovena dominacija u podzemlju.

Među prvim žrtvama je Zoran Uskoković Skole (37), ubijen 27. aprila 2000. godine, poslije spektakularne filmske polusatne potjere po Ceraku i naočigled brojnih prolaznika. U presudi zemunskom klanu, u kojoj su Ulemek i Spasojević označeni kao organizatori ove kriminalne grupe, nabrojano je ukupno 17 likvidacija! Dvojica organizatora usput pokreću još jednu isplativu kriminalnu aktivnost - otmice. Otimaju mnoge bogate sugrađane, među kojima i biznismene Miroslava Miškovića i Miliju Babovića, a basnoslovne iznose dijele napola.

Pravosnažna presuda za ubistvo Stambolića i budvanski atentat otkriva cijeli državni zločinački mehanizam. Osim materijalnih dokaza, kao što su DNK-a analize, tu su i brojna svjedočenja, među kojima i svjedoka saradnika Nenada Šarea Škeneta, šefa osiguranja Ulemeka. Dragocjeni dokazi su i priznanja tadašnjeg šefa DB-a Radomira Markovića i još nekih osuđenih pripadnika JSO.

Nepobitno je utvrđeno, kao što piše u presudi, da je Slobodan Milošević naredio Radomiru Markoviću da se ubijaju politički protivnici. Marković je to naređenje prenio Ulemeku. Istovremeno je Milošević naredio načelniku Generalštaba Nebojši Pavkoviću da pomogne atentatorima u Budvi. Također je utvrđeno i da su im pomoć pružali i Dušan Spasojević Šiptar i Mile Luković Kum.

Malo više od mjesec dana nakon ubistva Stambolića pripadnici JSO pod punom ratnom opremom izlaze na ulice Beograda, gdje milion građana 5. oktobra 2000. protestuje protiv Miloševićeve namjere za krađu izbora. Beretke u borbenim vozilima prilaze demonstrantima, ali je već u prvo njihovo vozilo ispaljeno više od 100 metaka!

Miloševićeva "pretorijanska garda", spašavajući žive glave, odlučuje da neće reagirati, počinju dizati ruke i pozdravljaju građane. Kasnije prodaju priču da su dobrovoljno "prišli narodu". Jedinica poslije smjene vlasti nastavlja raditi na liniji DB-a, koju je u svojoj knjizi zabilježio Dragan Filipović - Major Fića, savjetnik Markovića za specijalne operacije (likvidacije) i zadužen za JSO.

On je napisao da je poslije izborne pobjede Vojislava Koštunice nad Miloševićem, održan sastanak vrha DB-a na kome je bio i tadašnji ministar policije Vlajko Stoiljković. Ministar je zahtijevao "da se po cijenu života brani Milošević". Nakon što je Stoiljković otišao, u vrhu DB-a su se dogovorili, tvrdi Filipović, "da priznaju pobjedu Koštunici i da se dalje oslanjaju na radikale i nacionalne snage".

Kako bi rekli mangupi, civilni i vojni udbaši "prodali su liderima DOS-a ciglu" o njihovoj ugroženosti, istovremeno igrajući na kartu podjela među vladajućim strankama, sve do ubistva premijera Zorana Đinđića. Prvo su Vojska i JSO 5. i 6. oktobra napravili šaradu s navodnim međusobnim opkoljavanjem i zveckanjem oružja.

Mnogo važnije je to što šef DB-a Marković već 6. oktobra izdaje čuvenu naredbu o uništavanju dosjea. I Nebojša Pavković narednih godina igra malo za jedne, malo za druge, a kriminalci iz zemunskog klana, po vlastitom priznanju, čak u februaru 2002. godine bacaju bombe na sjedište DSS u Beogradu kako bi još više produbili podjele među političarima.

Vlast poslije 5. oktobra preuzima koministarska vlada i ubrzo se formira "Poskok", jedinica za istraživanje političkih ubistava. Međutim, prema svjedočenjima inspektora iz "Poskoka", državna sigurnost cijelo vrijeme opstruira njihov rad. Vlada Zorana Đinđića odmah po formiranju, krajem januara 2001. godine, donosi odluku o smjeni Radomira Markovića, koji odmah biva uhapšen i osumnjičen za ubistvo četiri člana SPO na Ibarskoj magistrali...

Poznato je da je Miloševićeva "pretorijanska garda" (JSO) učestvovala u njegovom hapšenju 1. aprila 2001. Manje je poznato, međutim, da su helikopteri jedinice, "Agusta-Bell 212" YU-HCA i jedna maskirna "gazela" uzletjeli 28. juna 2001. s helidroma Instituta sigurnosti na Banjici put baze SFOR-a u Tuzli. Glavni putnik je bio Milošević, čije je krajnje odredište bio Haški sud. Interesantno je da je isti helikopter, na Vidovdan 1989. godine, tada u plavo-bijelim bojama i u vlasništvu Saveznog MUP-a, prevezao istog čovjeka u ulozi predsjednika Predsjedništva Srbije na čuveni miting na Gazimestanu.

Komentari

NA VRH