Djetinjstvo Ljubiše Samardžića: Od toga se nije moglo ni umrijeti, a kamoli živjeti

Avaz.ba
06.01.2018 19:41

Nema više šmekera ni glumačkih bardova. Godina za nama odnijela je i Ljubišu Samardžića Smokija. Ili, ako više volite, Šurdu. Smokijevim odlaskom kinematografija je pretrpjela ogroman gubitak, a koliko je on bio jedinstven i neponovljim govori i jedan stari tekst, koji je upravo glumac napisao o svom djetinjstvu.

- Kad se vrijeme mijenja, stegne me reuma: svrbi i burgija u oba ramena, tišti me zglob desne ruke… Ako ne za lijepa vremena, a ono bar tada, sjetim se tabli leda koje sam u šesnaestoj godini vukao na leđima, za sladoled od koga smo živjeli moja pokojna majka, Radmila, pokojna sestra Vida, moj brat Žarko i ja - piše Smoki za TV Novosti 1973. godine.

Oca Draga izgubio je kada je imao devet godina, a njegova prerana smrt došla je kao posljedica teškog rada u rudniku Jelašnica, kod Niške Banje. Tada kreće borba za egzistenciju cijele porodice.

- Ostali smo samo sa minimalnom, porodičnom penzijom, od koje se, kako se onda govorilo, nije moglo ni umrijeti, a kamo li živjeti - piše Ljubiša.

Još kao dijete tražio je razne poslove da pomogne porodici:

- Radio sam, preko školskog raspusta, kod ujaka koji je imao radnju za popravku pisaćih mašina, bio sam portir u hotelu „Srbija“ … Sve to pomagalo je, ali nedovoljno - pisao je Smoki, a onda je naveo da je njegova majka otvorila poslastičarnicu i da je on bio glavna radna snaga.

- Igra sa drugarima, Borom Japancem, Đokom Ćuretom, Batom Šonom, Jugom Sirdljugom, pikanje lopte na Grčkoj livadi, kupanje na Ženevi, tako smo zvali plažu na Nišavi, prorijedilo se. Svakog jutra skupljao sam prazne džakove i polazio u „Albatnicu“, kilometar i po udaljenu od Građanske bolnice u Nišu, po table leda. Tovario sam ih na leđa, uvijene u džakove i nosio do tramvajske stanice. A tu, na stanici, čekale su me nove muke. Trebalo je ili prošvercovati led u tramvaj, ili naći konduktera dovoljno mekana srca koji bi mi dozvolio da uđem. Ovi drugi bili su mnogo rjeđi, tako da sam redovno švercovao led. Naravno, led bi zbog vrućine u tramvaju brzo počeo da se topi i moji paketi su uskoro postajali mali izvori iz kojih su po tramvajskom podu, između letvica, tekli prljavi potočići.

Putnici su protestovali, kondukter je zaustavljao tramvaj, a kada bi naišla i kontrola, dolazilo je boga mi i do žustrih rasprava pa i tuča … Ne nisam volio da se tučem … Pa ipak, bio me je glas da sam pravi razbojnik. Upisao sam se, u to vrijeme, čak i u boksersku školu, kod Brace Lozanovića, boksovao sam u drugoj ekipi, u poluteškoj kategoriji, a čest sparing partner bio mi je današnji direktor Lutkarskog pozorišta u Nišu, Cvetičanin … Poznat po jakom udarcu, često sam dobijao nezahvalnu ulogu vratara na igrankama, u stvari „čistača“ čiji je posao bio da zavodi red i mir, da dijeli pravdu kavgadžijama. Po nekad sam morao nekoga i da nokautiram.

Uvijek mi je poslije toga bilo teško, bilo mi je krivo što sam morao da uradim, ali – morao sam. Jer, i za to sam primao po neki dinar …

Kada danas, sa ove distance, čitavo to stanje analiziram, shvatam da je taj moj bunt, to moje impulsivno reagovanje bilo posljedica situacije u kojoj smo se nalazili ja i moja porodica. To nije bunt protiv ljudi, nego protiv uslova u kojima sam, rođenjem i sticanjem nesrećnih okolnosti, bio osuđen da živim…

Bilo kako bilo, uz tuču i svađu, ili bez njih, tek ploče leda su svakodnevno stizale na posljednju tramvajsku stanicu. Tamo su me, obično, čekali moji drugari i pomagali da ih prebacim do poslastičarnice. Onda su oni odlazili, na Grčku livadu ili Ženevu, a ja sam počinjao da pravim sladoled”, pisao je Samardžić, prenosi Yugopapir.

Ljubiša Samardžić rođen je 19. novembra 1936. u Skoplju u porodici rudara da bi kasnije postao istaknuto ime u jugoslovenskoj kinematografiji. Od 1960. do danas ostvario je više od 70 filmskih i televizijskih uloga, sarađivao sa svim jugoslovenskim rediteljima, a onda krajem devedesetih i sam preuzeo režisersku palicu. Godinama ga je pratio nadimak Smoki, koji je dobio zbog uloge mladića Smokija u filmu “Pješčani grad” 1962. godine. Preminuo je 08. septembra u Beogradu, u 81. godini, posliije duge i teške bolesti, prenosi Blic.

Oglasi

NA VRH