EKSKLUZIVNA ŽIVOTNA ISPOVIJEST

Saša Vugdalić: Vaspitačicu u Domu za nezbrinutu djecu zvao sam mama

Razgovarala: Edina BAKIĆ
25.02.2018 19:32

Foto: Vugdalić: Sretan sam čovjek, ali tuga u meni ima skriveno mjesto ( Armin Durgut)

Kako su ponovno počeli prijenosi utakmica Lige prvaka na OBN-u, tako se iznova u fokusu javnosti našao i komentator Sabahudin Saša Vugdalić (65). Njegov specifični način komentiranja utakmica nekome se dopada, drugima ne, ali nikoga ne ostavlja ravnodušnim. 

Koliko god se Vugdalić na TV-u eksponirao, toliko ljubomorno od očiju javnosti čuva svoj privatni život. Guta, potiskuje, tuguje... A kako i ne bi kad ga razni demoni progone još od ranog djetinjstva, koje je proveo u Domu za nezbrinutu djecu u Sarajevu, u koji je donesen odmah nakon rođenja u Srebrenici.

- Nekad bih volio da, ono, baš puknem i da iz mene izađe to što je skriveno u srcu, između ostalog i ono što me boli. Jedan doktor mi je nedavno rekao: “Tvoje srce će izdržati još 20 godina”, a on zna kompletnu moju životnu priču i na meni je da mu vjerujem – kazao je Vugdalić na početku ekskluzivne životne ispovijesti za “Dnevni avaz”, u kojoj je govorio o zdravstvenim problemima s kojima se u posljednje vrijeme nosi, o svom humanitarnom angažmanu u misijima Ujedinjenih naroda, porodici, tačnije ljudima s kojima je odrastao...

Moji doktori

Na kraju velike životne ispovijesti kazao nam je: “Ovo što sam vama, nikad nikome nisam ispričao…” No, krenimo redom.

Imali ste u posljednje vrijeme zdravstvenih problema. Kako ste sada?

- Neko kaže da prebrzo živim, ali eto, snagu mi daje i moj temelj koji sam postavio na početku - humanitarni rad. Uprkos zdravstvenim problemima, uspijevam i idem dalje. Za mene je poraz da me pozovu u misiju, a ja ne mogu otići. Kad su me zvali dok sam bio bolestan, znali su na koji način da mi to saopće i prilagode mi se. Izborio sam se najviše zahvaljujući unucima.

Hoćete reći da pomoć ljudima pozitivno utječe i na Vaše zdravlje?

- Baš tako. Moji doktori, zapravo moja unučad, kažu da će deda biti dobro. I to sam, kao mnogo toga, ostavio iza sebe. Sjetio sam se drugih bolesnih ljudi, o kojima se ne govori. Pa što bi i o meni?

U toku je Liga prvaka, imate pune ruke posla, mnogo putujete... Možemo li reći da se i bolje osjećate?

- Hvala Bogu, dobro je. Radni dani u ovom periodu su napeti zbog Lige prvaka. Za mene je to rutina, jer sam dugo u ovom poslu, a imam i ekipu, koja radi vrhunski posao. Mislim da smo još prije šest godina, kad smo startali s ovim poslom, bili osvježenje. Moj dolazak na OBN značio je da podignem nivo sportskog programa i, kad smo počeli, kad sam angažirao kolegu Adisa Hadžića, stvari su krenule i tekle u najboljem redu. Kad smo 2012. počeli prenositi Ligu prvaka, učinjeno nam je i lično zadovoljstvo. U neku ruku, mislim da je i krajne vrijeme da se raziđem s OBN-om i kolegama na ovoj televiziji. Vjerovatno će se to desiti 26. maja, na dan finala.

Još ste jednom najavljivali svoj odlazak, ali se nije desio.

- Čovjek sam koji nikad nije bio u stalnom radnom odnosu, a razlog je to što je moj prvi i osnovni životni put bio humanitarni. Ako dobijem poziv da idem u Sudan, Boliviju, Kirgistan, onda idem. Svaki moj partner ili gazda, znali su da mi je ta strana broj jedan. To sam radio zato što sam znao i mislio da tako najviše mogu dati, jer ja sam domsko dijete, mene su odgojili Sarajevo i Mostar, gradovi u kojima su smješteni domovi u kojima sam odrastao. Onda je ta humanitarna strana bila način da vratim nešto svom gradu i državi.

Pravi put

Spominjete Dom za nezbrinutu djecu u kojem ste odrasli...

- U Dom za nezbrinutu djecu u Sarajevu donesen sam odmah nakon rođenja u Srebrenici. Moram naglasiti odgoj mojih vaspitača u Domu, koji su me usmjeravali. Uvijek sam, gdje god sam mogao, govorio koliko su vaspitači u domovima posebni. Ono što su oni činili, za nas je veliko. Krenuo sam pravim putem, mogao sam da budem naopak i negativan, ali sam otišao u pozitivu. Postojao je jednostavan razlog, a to je njihov trud oko nas.

Jeste li i nadimak Saša dobili u Domu?

- Mnogi mi kažu: “Otkud ti nadimak Saša, a zoveš se Sabahudin?” U Domu su tražili kraća imena za djecu. Bila je popunjena rubrika za ime Dino, a nadimak Saša sam dobio, kako mi je pričao vaspitač, zbog moje visine, jer je prije mene bio neki Saša, isto visok, i, eto, to je presudilo. Naravno, poslije nisam mijenjao ništa i ostalo je Saša.

Sjećate li se trenutka kad ste postali svjesni da odrastate u Domu za nezbrinutu djecu?

- Sjeća se čovjek svega... To su bile godine od 7 do 10 i pitanje je bilo hoćeš li biti na ulici, zapravo hoćeš li biti onaj koji pravi probleme ili onaj koji ne pravi. Mene je odredilo i to što sam vidio i shvatio trud teta u Domu. Kuharicu sam zvao teta, a najstrožiju odgajateljicu mama, dok smo odgajatelja koji bi, što kažu, dao dušu za nas, zvali oče. U tom periodu, kad sam shvatio šta je moj život i gdje pripadam, osjetio sam i da je dobro biti dobar i ne praviti loše, slabe stvari, koje bi razočarale moje vaspitače. U globalu, ja sam sretan čovjek i, u svoj toj sreći, tuga ima svoje mjesto, ali je negdje skrivena.

Braća i sestre

Jeste li tokom boravka u Domu stekli i prijatelje?

- Kako da ne, bilo je divnih ljudi. Bilo je ženskica zbog kojih smo se mi, muškarci, morali tući, jer smo ih gledali i doživljavali kao naše sestre. Danas među nama ima inžinjera, doktora, novinara... i ima nas po cijelom svijetu. Brzo su među nama eliminirani oni koji su bili negativci. Ovi koji su ostali, bili smo braća i sestre. Bio je jedan naš prijatelj koji je završio u zatvoru i, naravno, nisam ga zaboravio, išao sam da ga posjetim. Trebalo je da osjeti da ima nekoga. Prije nekoliko godina, nas jedanaest se okupilo, a dvanaesti, nažalost, nije među živima. Kad smo se pogledali i sjetili kakvi smo bili, a kakvi smo sada, uslijedilo je pitanje: “Jesmo li onda mogli sanjati da ćemo doći do toga gdje smo danas?”

Idete li u rodnu Srebrenicu?

- Da. Idem svake godine. Inače, ne idem 11. jula nego dan prije ili sedam dana poslije. Iako su me odmah po rođenju odnijeli u sarajevski Dom, Srebrenica je moja i boli me. Kad odem i prošetam kroz to gluhonijemo mjesto, onda se sjetim tog grada kakav je bio nekad i teško je...

Konačno finale su mi Alen, Lejla i Lan

Budući da Vaš život nije bio lak, postoji li neki poseban recept po kojem ste odgajali svoja dva sina?

- Oni su od mene prihvatili ono što je dobro, a nikad ih nisam usmjeravao nego im je majka bila stožer u svemu. Rekao sam im: “Samo naprijed, čiste glave i obraza i nikad nemojte praviti ono od čega će vas zaboljeti glava.” Završili su škole, danas u Mariboru žive lijep i normalan porodični život. Podarili su mi dva unuka i jednu unučicu, koji su moja sreća najveća. Moje finale konačno su Alen, Lejla i Lan. Oni su postavili svoje živote na vrijeme, a ono što su oni postigli u mladim godinama, ja sam samo mogao sanjati. Zbog mojih unuka, ništa mi nije teško pa često pravim rutu do Maribora.

Život me je naučio da ne popuštam

Bavili ste se i nogometom, bili ste golman.

- Rano sam počeo trenirati u Fudbalskom klubu Famos Hrasnica. Iz Doma sam bježao niz oluk da bih otišao na trening, dok vaspitači nisu shvatili da je bolje da se dogovorimo da me puštaju nego da polomim vrat. Nije to bio neki revolt, htio sam da budem fin, ali sam znao da, ako ne idem na treninge, neću ništa uspjeti. Zamislite kad jedan dečko iz Doma, koji se nalazi u Buča Potoku, treba doći do naselja Hrasnica. Ali, kad želite, i uspijete. Prebacivao sam se svakako, tramvajem, autobusom... Eto, to vam je život, i on me je učio da ne popuštam.

Majka Tereza, Indira Gandi...

Vugdalić je bio u više od 1.800 humanitarnih misija širom svijeta, a u 36 gradova proglašen je počasnim građaninom.

- Italijani su me 1994. proglasili najvećim djetetom na svijetu zbog mog rada, ali i visine. U Nju Delhiju sam izabran za najhumanijeg čovjeka svijeta i tada mi je Indira Gandi pružila ruku i čestitala. Bio je neobjašnjiv osjećaj. U Africi sam se sreo sa Majkom Terezom i od svih tih ljudi sam nešto učio i naučio – govori nam Vugdalić.

Oglasi

NA VRH