viber share whatsapp twitter facebook

RAZGOVOR Članica žirija dokumentarnog dugometražnog filma MFF-a

Ines Tanović: Ne može se živjeti od jednog filma godišnje

Ne može se kinematografija bazirati na niskobudžetnom filmu, što je slučaj danas u BiH. To može upaliti jednom, dva puta, kao dobar vic - s ništa para Bosanci napravili genijalan film

- Mladi ljudi u BiH čekaju svoje prve filmove toliko dugo da prestaju biti mladi debitanti. Cijela zanimanja nestaju jer od jednog filma godišnje ne može živjeti industrija - govori o stanju u domaćoj kinematografiji rediteljica i producentica Ines Tanović, koja će se na 19. izdanju Mediteran Film Festivala (MFF-a) u Širokom Brijegu naći u ulozi članice žirija u programu dokumentarnog dugometražnog filma.

Žiriranje na širokobriješkom festivalu iskoristili smo kao povod da s ovom uspješnom filmašicom porazgovaramo o filmu u našoj zemlji, zakonima kojih nema, publici...

Dvosmjeran odnos

Jeste li već pogledali neke filmove i šta biste im zajedničko mogli pripisati?

- To je uvijek veliko zadovoljstvo, ali i odgovornost. Pogledala sam većinu filmova i moram reći kako mi je prva misao da su filmovi odlični, svaki na svoj način, i da je zaista veoma teško u bilo kojoj umjetnosti praviti neku rang-listu. Naravno, i ja, kao autor, volim priznanje za svoj rad, nagrade me vesele pa je zbog toga odgovornost žirija tim veća. Većinu ovogodišnjih filmova karakterizira političko i porodično nasljeđe.

Već dva mandata stojite na čelu Udruženja filmskih radnika Federacije BiH i Udruženja filmskih radnika u BiH. Kad se priča o filmu u našoj zemlji, filmski radnici nisu zadovoljni.

- Historija bh. filma daleko nadilazi granice Balkana i Evrope a, nažalost, prema filmskoj umjetnosti i samoj struci se ta ista država odnosi maćehinski. Dio problema proizilazi i iz činjenice da nemamo državno ministarstvo za kulturu i film koje bi na najvišem nivou pravilo strategiju razvoja kinematografije kao primarno industrijske grane. Često se zaboravlja da, kad govorite o filmu, ne mislite samo na umjetnost, to je nešto što dolazi naknadno, kao rezultat dugogodišnjeg rada, ulaganja, planiranja i strategije. Film je industrija koja zapošljava veliki broj profesionalaca i umjetnika, velika sredstva su potrebna da se ulože kako bi se došlo do bilo kakvog rezultata, ali, s druge strane, taj isti film generira drugu vrstu sredstava, vraća u taj isti budžet kroz poreze, najmove, noćenja ekipa, promociju zemlje te razne vidove plaćanja. To je dvosmjeran odnos.

Međutim, pogrešno se stvara mišljenje u javnosti da je film neka parazitska umjetnost koja samo uzima, a ništa ne vraća. Takvi stavovi se trebaju razbijati argumentiranjem i diskusijom s vlašću koja, u našem slučaju, treba napokon donijeti zakon o kinematografiji na nivou Federacije BiH, kojim bi se osiguralo nesmetano finansiranje proizvodnje filmova kroz mehanizme koji su uobičajeni u zemljama zapadne Evrope i na koje se mi pozivamo.

Šta bi osigurao taj zakon?

- Usvajanjem tog zakona osigurali bismo punjenje fondova za film, samim tim bi do angažmana došao puno veći broj autora i saradnika, mnogo više ljudi bi osiguralo sebi egzistenciju, punili bi se i fondovi, sve bi bilo na puno višem nivou nego danas. Ne može se kinematografija bazirati na niskobudžetnom filmu, što je slučaj danas u BiH. To može upaliti jednom, dva puta, kao dobar vic - s ništa para Bosanci napravili genijalan film. To nije, niti može biti pravilo. Samo iz kvantiteta proizilazi kvalitet. Sad je vrijeme kad se proizvodi mnogo filmova da bi se na scenu etablirali novi, mladi talenti.

Nešto važno

Naši filmovi još su „ratnom modu“.

- Naš najveći problem je upravo činjenica da, prosječno, proizvodimo jedan film godišnje. I druge zemlje regije se bave i bavit će se ratom i ratnom tematikom. Međutim, Srbija snima prosječno 15 filmova godišnje i oni u tom broju možda snime pet ratnih, a ostalo su filmovi potpuno različitih žanrova.

Jednim filmom godišnje u BiH svaki autor preuzima odgovornost da njime mora ispričati nešto važno, suštinski bitno za tu istu BiH. Nema te lakoće da se pišu i planiraju filmovi raznih žanrova i tema upravo iz te činjenice.

Zabrinuta sam

Jeste li ikad razmišljali o odlasku iz BiH?

Moja mama Kristel Tanović (Christel) je bila rođena Njemica, upoznala je mog oca Sejfudina Tanovića na jednoj koprodukciji u studiju DEFA u Berlinu. Preselila se u Sarajevo 1965., gdje sam se ja i rodila. Imala sam njemačko državljanstvo do 1972. Kada je počeo rat u BiH, mogla sam otići kod bake u Berlin i dobiti državljanstvo. Nisam nikad to htjela, bila sam sve četiri godine opsade u Sarajevu. Sada, prvi put u životu, razmišljam da sam možda trebala otići tada, 1992. Nekako mi se danas situacija čini puno gorom i besperspektivnijom nego devedesetih. Nisam pesimista, ali zbog svoje djece i svih nas zabrinuta sam za budućnost našeg društva u cjelini.

Usvojeni sin

Trenutno pripremate, prema vlastitom scenariju, svoj drugi igrani film „Sin“.

- To je savremena priča o porodici koja je usvojila dijete nakon dugog niza bezuspješnih pokušaja umjetne oplodnje. Nakon usvajanja su dobili biološkog sina i porodicu zatječemo kada je usvojenom sinu 18, a biološkom 14 godina. S pričom prolazimo kroz sve probleme, brige, radosti, krizu identiteta, kroz koju prolazi skoro svako usvojeno dijete. Preko priče o porodici oslikavaju se i Sarajevo i naše društvo danas, sa svim ekonomskim i socijalnim uvjetovanostima.