Milenko Karović, profesor u zeničkoj Prvoj gimnaziji, dirigent i osnivač Omladinskog hora u Zenici, inače Crnogorac, za sebe kaže da je rođeni Zeničanin, svakog dana, već 40 godina, ustaje u pet sati i radi za dobrobit društva, zbog čega u Zenici važi za živu legendu.
Odbijao funkcije
U vrlo otvorenom i interesantnom razgovoru za „Dnevni avaz“, Karović otkriva kako je napravio hor prepoznatljiv u svijetu, govori o svom nekadašnjem bavljenju politikom, odbijanju funkcija brojnih institucija, ali i privatnom životu.
U Zenicu je došao davne 1977. godine, kada je radio kao student u tadašnjoj Osnovnoj školi „Sead Škrgo“. Došao je na godinu, a ostao cijeli život.
- Radio sam godinu kao student, a zatim sam konkurirao u Gimnaziji, gdje sam i dobio posao. Tada upoznajem i svoju suprugu i, kao što vidite, ta planirana godina se itekako odužila, međutim, nikada nisam zbog toga požalio – govori Karović.
Iako je rođen u Nikšiću, sugrađani ga prihvataju kao osobu koja je rođena u Zenici. Uživa veliki respekt, a sve zahvaljujući svom profesionalnom radu i ostvarenjima, međutim, ne krije da ga neki zovu „koferašem“, ali se ne osvrće na takve komentare.
Upravo zahvaljujući svom radom i ignorirajući šta drugi govore, Karović je u ratu osnovao Omladinski hor, danas prepoznatljiv u svijetu.
- Tada je bilo strašnih oponenata. Ljudi su mi govorili da je rat, a ja bih da pjevam. Ali, nisam se osvrtao, postavio sam sebi ciljeve i istrajao u svojoj ideji – govori profesor.
Koliko je iskreno vezan za, kako kaže, instituciju hora, govori podatak da je odbijao brojne nuđene direktorske fotelje.
- Nudili su mi da budem direktor pozorišta, škole i nekih drugih institucija. Međutim, radeći tamo, uništio bih instituciju koju sam izgradio, pa sam to odbio – iskren je Karović.
Kratko se bavio politikom, nakon što je uvidio da ne može dobiti podršku u radu, odnosno, prostorije za hor. Kada je ispunio svoju „misiju“, oprostio se s tom „karijerom“ i uspio sve ove godine održati svoj hor nezavisnim.
Moja rana
Iako se bliže godine za penziju, Karović kaže da ne želi o tome razmišljati, jer je Prva gimnazija u Zenici, gdje radi kao profesor, njegov drugi dom.
- To mi je rak-rana. Neću u penziju, hoću da radim. Statistički sam blizu penzije, imam 64 godine, ali, ja ako stanem, brzo ću umrijeti. Ne želim to, radit ću dok imam snage! – govori Karović.
Nikada nije bio na bolovanju
U svom dugogodišnjem, četrdesetogodišnjem radu, nikada nije bio na bolovanju.
- To je čista navika. Kada čovjek navikne da radi, bez toga ne može – govori Karović.
Unuk me smirio
Između četiri zida, Karović je veseo čovjek i emotivan djed.
- Čovjek sam kojeg svi znaju i ponosno hodam gradom. Imam suprugu i sina te petogodišnjeg unuka koji me smirio. Kada sve saberem i oduzmem, imam izuzetno lijep život, a svaki trenutak gledam da provodim s unukom – kaže Karović.
