EKSKLUZIVNA ISPOVIJEST Kćerka legendarnog gitariste “Indexa” Slobodana Kovačevića, iz Milana za “Avaz”

Hana Kovačević: Sinu sam dala ime Bodo po svom ocu

Razgovarala: Enisa SKENDEROVIĆ

Foto: Kovačević: Prezadovoljna sam činjenicom da Tomislav Kašljević održava uspomenu na “Indexe"


Četrnaest godina prošlo je od smrti Slobodana Bode Kovačevića, legendarnog člana kultnih “Indexa” i jednog od najvećih rok gitarista na ovim prostorima. I dan-danas uspomena na Bodu živi, a pored brojnih poštovalaca, sjećanje na muzičkog velikana čuva i njegova kćerka jedinica Hana, koja je imala 22 godine kad je ostala bez oca.

Ona je prije nešto više od dvije godine postala majka dječaka kojem je dala ime Viktor Bodo kako bi barem na taj način njen otac bio prisutan u njenom životu. Hana već godinama živi u Italiji i u sretnom je braku s Lorencom (Lorenzo).

Emotivna priča

U velikoj ispovijesti za “Dnevni avaz” ova uspješna dizajnerica s adresom u Milanu govorila je o svojim počecima u italijanskoj prijestonici mode, o ljubavi prema dizajnu, a s knedlom u grlu priznala je da teško podnosi to što njen otac nije upoznao unuka.

Razgovor smo, ipak, počeli aktuelnim koncertom “Indexi i prijatelji”, koji će se 24. jula održati na kamenolomu “Cave Romane” u Vinkuranu, u Hrvatskoj. Emotivna je to priča za nju, kazala nam je, koju godinama uspješno održava i njeguje producent i idejni tvorac projekta Tomislav Kašljević.

- Prezadovoljna sam činjenicom da Tomislav Kašljević održava uspomenu na “Indexe”. To je fantastičan projekt. Ljudi imaju mogućnost da poslušaju sve te umjetnike, kultne pjesme “Indexa” i to je divno. To je, ujedno, i prilika da se svi živi članovi “Indexa” nađu zajedno i evociraju uspomene. Žao mi je da ove godine neću moći prisustvovati koncertu u Hrvatskoj, ali nadam se da će biti prilike za to u Sarajevu – kazala je Kovačević, koja je za jedan od prvih koncerata “Indexi i prijatelji” radila dizajn plakata.

Kako pamtite doba “Indexa” i period očeve slave?

- Tata je uvijek bio malo povučen, njegov privatni i poslovni život nisu se toliko miješali. Naravno, kroz kuću su prolazili razni muzičari i prijatelji koji su vezani za taj svijet. Tu sam slavu nekako više osjetila nakon njegove smrti, jer su ljudi počeli još više da me ispituju šta ja mislim o tome. Jednom mi se desilo da su me, kad sam bila djevojčica, pitali shvatam li ja ko je moj tata. Tad sam imala osam godina i odgovorila sam: “Da, znam, to je moj tata, znaš li ti ko je tvoj tata?” Shvatala sam ko je moj tata, ali s obzirom na to da sam bila mala, a on je bio skroman, njegovu slavu nisam previše osjetila na svojoj koži, a vjerovatno je tako i bolje.

 Može li se ponoviti bend kao što su bili “Indexi”?

- Nikad ne reci nikad, ali mislim da su oni bili bend koji je bio revolucionaran za muziku i na internacionalnom nivou. Vjerujem da je danas previše nekvalitetne muzike i sve se više-manje ponavlja, zbog čega je danas za mlade ljude malo teže biti tako revolucionaran. No, nikad ne reci nikad, i danas ima super muzičara. Nadam se da će se, što se tiče bh. muzičke scene, više ulagati u mlade muzičare, u kulturu generalno, tako da mladi imaju mogućnost da pokažu svoj potencijal. I iskreno se nadam da se “Indexi” mogu ponoviti.

 Kakvo Vas sjećanje veže za oca?

- Nedostaje mi jako. No, kako vrijeme prolazi, naučiš nekako živjeti s tim, sve se više navikavaš na taj nedostatak, ali isto tako, kad stariš, sve ti život pokazuje te trenutke u kojima bi želio da su roditelji s tobom. Naročito sad, kad sam postala roditelj i dobila predivnog sina. Sada na život gledam iz neke druge perspektive. Moj tata bi bio presretan da je doživio da vidi unuka, on je volio djecu. Kad god pomislim na to, stisne mi se u grlu, jer vidim koliko bi mogli da budu zajedno i da ga nešto nauči, što ja sigurno ne mogu. Sad mi to baš teže pada, mnogo gore nego ranije.

Daleko od Sarajeva

Sinu ste dali ime Viktor Bodo, je li to simbolično?

- Da, suprug Lorenco i ja smo tako napravili kombinaciju da bude internacionalno ime, a i da moj tata bude prisutan. Moj sin živi daleko od Sarajeva, zato sam se trudila da na sve načine osjeti tu povezanost sa Sarajevom i da zna odakle sam ja.

 Kad se rodila Vaša ljubav prema dizajnu?

- Bila sam tada u Pragu i crtanje mi je bio hobi, ni sama nisam očekivala da ću početi ozbiljno da se bavim dizajnom. No, imala sam prijateljicu koja je u Milanu studirala arhitekturu pa sam i ja počela da učim italijanski i sve se posložilo. Još volim da to radim i nadam se da će potrajati. To je lijep, ali naporan posao. To najbolje znaju kreativci, jer se potpuno predaš tome, nikad ne završiš, mozak ti je stalno usmjeren u tom pravcu, ali upravo zato što to voliš, ne pada ti teško.

  • Ž7 = Hana sa majkom Dinom i ocem Slobodanom: Uspomena iz djetinjstva

    Ž7 = Hana sa majkom Dinom i ocem Slobodanom: Uspomena iz djetinjstva


Jesu li bili teški prvi dani u Italiji?

- Bilo je teško uklopiti se u prve dvije godine. Često sam se vraćala u Sarajevo i u tom periodu sam imala način da steknem nova prijateljstva, to je bio period kad sam najčešće dolazila. Trajalo je to dok se nisam adaptirala, ali sad sam tu već 15 godina. Stvorila sam sebi ovdje kuću i dom i sretna sam.

 Mama Dina

 Kad kažemo Sarajevo, kakve se emocije u Vama probude?

- U posljednje vrijeme malo manje, jer je sve više obaveza, a sve manje slobodnog vremena. Dolazim jednom ili dva puta godišnje, što mojoj mami Dini nije drago, ali ona sad dolazi češće, jer je postala baka. Volim da dođem u Sarajevo, poželim, ali mi, onda, treba barem sedam dana da dođem sebi, jer je to veoma emotivna posjeta, koja na mene uvijek ostavi trag, sjećanje se probudi. Veoma mi je drago doći, vidjeti porodicu, prijatelje. Sarajevo je drugačije nego u mojoj glavi, dosta se toga promijenilo.

Kad bih bila doktorica…

 Kako pamtite svoje djetinjstvo i očeve savjete?

- S obzirom na to da je moj tata bio slobodni umjetnik, uvijek me je savjetovao da radim ono što želim, podržavali su me roditelji uvijek. To je jedan od razloga zašto sam danas dizajnerica. Možda su trebali biti strožiji prema meni, možda bih danas bila doktorica.

Umjetničku crtu sam naslijedila od oca

- Umjetničku crtu naslijedila sam od oca. Bavim se grafičkim dizajnom, to je, onda, prešlo u reklamu, a danas u digitalnu komunikaciju. Mislim da bi to tatu veoma zanimalo, jer je uvijek bio radoznao za tehnologiju. Bilo bi mu drago da se bavim time, jer bismo mogli razmjenjivati mišljenja. On je, također, radio ono što je volio i imao je sreću da je u tome bio veoma uspješan.

NA VRH

Podijeli članak na