Sjajno igra kralja Lira na teatarskim daskama, kao i prosjaka u TV seriji „Prosjaci i sinovi“, dobro se slaže na sceni s holivudskim zvijezdama, a jedna od najboljih funkcija Radetu Šerbedžiji (72) je, kako ističe, zajedno sa suprugom Lenkom Udovički biti na čelu kazališta „Ulysses“.

Legendarni Šerbedžija ovih se dana bori s virozom, a i inače u posljednje vrijeme zatvorio se za medije. Ipak, u ekskluzivnom intervjuu za „Dnevni avaz“ veoma je otvoreno govorio o zanimljivim temama te nam otkrio da mu monodrama baš i ne ide od ruke.

Razgovarali smo sa Šerbedžijom o kraju 18. sezone njegovog pozorišta, ulogama, najstarijoj motovunskoj nagradi „Pedeset godina“, koju je ove godine dobio s kolegom Mustafom Nadarevićem. Otkrio nam je šta mu i koliko priznanja znače, ali i tajnu povezanosti s likovima koje je tumačio.

Mala stvar

- Što se tiče kazališta „Ulysses“, ova 18. sezona meni je bila jedna od najdražih. Imali smo tako posebne trenutke i dešavanja. Znate, kada igrate 18 godina jednu predstavu kao što je „Kralj Lear“, onda ona postaje zbir energije. Zato u ovom, ali i svakom drugom poslu postoje plodne i manje plodne godine. Mislim da je ovogodišnja izvedba „Leara“ bila zasigurno najbolja do sada, valjda i zbog toga što se i cijeli kolektiv zaželio te dramske igre. Sve se to odvilo na jedan poseban način. Igrati Vilijama Šekspira (William Shakespeare) tolike godine nije mala stvar - govori nam Šerbedžija.

 Uglavnom, Vaše kolege koje su se našle u ulozi kralja Lira kazale su da su im je to bio jedan od najtežih angažmana.

- Da, svakako. Definitivno je to jedna od najtežih uloga. Šekspir je i više nego zahtjevan. Desi se da je ponekad komedija teža, ali ako je igraš kako Bog zapovijeda. U komediji ima i drame, života, komičnih, ali i tragičnih stvari. Prava komedija je tako i napisana pa, recimo, sve drame Antuna Pavloviča Čehova imaju u sebi komičnih crta. Ustvari, mi smo smiješni ljudi, u nekim tako delikatnim stvarima kao što su ljubavi, nesporazumi, nerazumijevanja, zablude...

 Često upućujete pohvale na račun Zijaha A. Sokolovića zbog monodrama koje perfektno izvodi. Jeste li Vi imali prilike susresti se s ovom pozorišnom formom?

- Uh, Zijah je i ove godine bio divan u „Ulyssesu“ i mnogo publike je došlo da ga gleda. Ja nisam imao neke monodrame, samo sam kroz Miroslava Krležu napravio obračun s njima. To je bio više moj bunt, čovjeka koji se bavi umjetnošću. Citirajući Krležu, govoreći njegove riječi, na neki način sam se obračunavao sa sredinom u kojoj živim. Kao što se uvijek svaki umjetnik i treba pobuniti, reći svoju riječ o nepravdama, o svemu lošem što zapaža u društvu, onom što bi trebalo biti bolje, o gluposti, koja je, kako kaže i Krleža, svemirska sila nad nama. Zato moj Miroslav Krleža nije monodrama, nego esejistički iskaz.

 Ljubav i blagost

Je li gluma maraton?

- Znate šta, pokojni doktor Branko Gavella je imao jednu rečenicu, ustvari, mnoge koje je govorio glumcima, a meni najdraža je: „Mali buš velik glumac, ako buš zdrav“, to znači, ako si zdrav, imaš zdravu glavu i tijelo, na koncu doživiš to da uspješno istrčiš svoj maraton.

Jednom prilikom kazali ste da su u Vašoj profesiji najvažniji ljubav i blagost.

- Teško je objasniti tu ljubav i blagost. Jednostavno, takva treba biti čovjekova priroda, takav si ili nisi.

Je li se nekad desilo da Vam je uloga donijela preokret u životu?

- Ne. Ja sam glumac koji se ne poistovjećuje s ulogom. Igram je, i za vrijeme u kojem igram uživljavam se u to, budem blizu liku, ali mu ne dozvoljavam da me prati kroz privatni život. Sve te moje uloge koje su mogle biti takve, zarazne, nisam dozvolio da me povedu i počnem ih slaviti mimo posla, jer ja sam nešto drugo. Čim prestanem igrati, zaboravim ih.

U Vašoj biografiji postoji veliki broj priznanja o kojima ne volite mnogo pričati.

- Da, ali stvarno ne držim do njih. Mislim, zahvalan sam, jer je to priznanje za rad, onaj koji vrijedi. Dobio sam, maltene, sve moguće nagrade, ali nemam vitrine u kojima ih držim, uglavnom su po nekim starim koferima. Zašto je to tako, ne znam. Vjerujte mi, ne čuvam ni slike, pojma nemam gdje završe, valjda su isto u nekim koferima.

 Odrastao sam s Mustafom Nadarevićem

 Nedavno se u Motovunu s Mustafom Nadarevićem dobili nagradu za 50 godina maratonske izdržljivosti.

- Drago mi je da sam tu nagradu dobio s Mustafom, jer smo mi bili cimeri dok smo studirali. Onda, ostali smo prijatelji cijeli život i mogu samo reći da je on božanstven glumac i divan čovjek. Dakle, drago mi je da smo nas dvojica bili laureati te nagrade. Zajedno smo odrastali, zajedno se učili zanatu i od studentskih dana bili zajedno na sceni. Pa valjda smo i zaslužili to priznanje.

Zike je maestro glume

- Izvedbe Zijaha Sokolovića nisu monodrame, nego ono nešto što napravi toliko živo, fleksibilno da stekneš osjećaj da oko njega ima još 12 glumaca. On ih citira, igra razne karaktere, donosi svoju ljepotu posla koji radi. Ma, vjerujte mi, Zike je maestro glume - poručuje Šerbedžija.