Četiri godine prošle su od smrti velikog kantautora Kemala Montena. U 67. godini izgubio je životnu bitku usljed komplikacija koje su nastale nakon transplantacije bubrega u zagrebačkoj bolnici Rebro.  

Bol u porodici Monteno ne jenjava ni četiri godine poslije Keminog odlaska, a taj kobni 21. januar 2015. pamtit će zauvijek.

 Decembarska izložba

O tome koliko joj nedostaje djed i kako ga se sjeća, u razgovoru za “Dnevni avaz” govorila nam je njegova unuka Lora Monteno.

Telefonskim pozivom zatekli smo je na poslu, a dan prije posjetila je, zajedno sa sestrom Andrijanom, gradsko groblje Bare u Sarajevu, gdje je Monteno sahranjen. Lora nam govori kako porodica na grob odlazi svakih petnaest dana.

- Dedo mi nedostaje sve više. Iako mnogi kažu da će s vremenom biti lakše, meni se čini da je sve teže – iskrena je Lora.

Veoma je sretna zbog izložbe “Jedne noći u decembru” autorice Amine Abdičević, koja je krajem 2018. otvorena u Sarajevu.

- To je bio baš lijep gest i izložba. I mi smo, kao porodica, učestvovali u tome, dali smo Amini neke dedine slike. To je bilo fino, elegantno, nije ništa pretjerano. Kad je riječ o Keminim kolegama, nisam ljuta ni na koga niti mislim da ljudi trebaju ići negdje gdje im se ne ide, važno mi je da ga se mi, kao porodica, sjećamo – kaže Lora. 

Tužne uspomene 

Nerado se, dodaje, sjeća perioda kad je Monteno dane provodio u bolnici. Trudi se da pamti samo lijepe trenutke

- Kad pomislim na dedu, obuzme me neizmjerna sreća, prvo se sjetim nesebične ljubavi koju nam je svima pružao. Kako vrijeme ide, mislim da mi je to bio najljepši dio života, da više nikad neće biti tako lijepo kao dok je dedo bio živ. Tužne uspomene su kad je Kemo bio u bolnici, ali sve je to dio života, koji ne možemo izbrisati. No, kad mislim na njega, trudim se da uvijek mislim samo na lijepe stvari i želim da tako ostane – priznaje unuka Lora.

 Dan sahrane pamtim kroz maglu

Dan kad je njen dedo sahranjen u Aleji velikana na gradskom groblju Bare u Sarajevu, Lora pamti kroz maglu. Tog dana je bila veoma potresena...

- Ne sjećam se sahrane kako treba, ne znam ko mi je pružio ruku tada, jer sam bila izgubljena... U tim trenucima nikoga nisam čula ni vidjela – prisjeća se Lora.