EKSKLUZIV

Lordan Zafranović: Oko nas su močvara i vlaga, koja je na momente smrtonosna

Jugoslavija bila vrh jedne civilizacije naroda i vrlo teško će se ponoviti

Zafranović: Novi film snimat ću u BiH. Arhiv

Razgovarala: Nerma AJNADŽIĆ

14.2.2019

Lordan Zafranović, čovjek koji nikada nije pristao na kompromise, koji je s velikom hrabrošću i otvorenošću govorio o najvećim pošastima društva i koji je zbog svega toga prozvan kontroverznim rediteljem, prije nekoliko dana proslavio je 75. rođendan. 

Trag u vremenu

Već dugi niz godina rodnu Hrvatsku zamijenio je Češkom, a na naš poziv za intervju rado je pristao. Zafranović je ekskluzivno za „Dnevni avaz“ otkrio da će novi film snimati u BiH, govorio je o veoma zanimljivim temama te se osvrnuo na svoja ostvarenja, kao što su „Okupacija u 26 slika“, „Pad Italije“, „Haloa - praznik kurvi“...

- Nisam nikada osjećao da prolaze godine. Praktički, stalno sam u filmu, tako da sam se rijetko mogao zaustaviti i razmišljati o protoku vremena. U film utisneš jedan dio života koji prolazi i on, nasreću, u tom materijalu ostaje za neku generaciju koja će doći i koja će po tome kopati i vidjeti na koji način smo mislili, živjeli, bili odjeveni, kako smo vodili ljubav, šta smo mrzili, šta smo voljeli jesti. Tako da, putem filmskog materijala, ostavljamo neke tragove u vremenu, utisnemo ga u neko vrijeme koje, prema mom mišljenju, pripada određenoj vrsti vječnosti, ukoliko ne dođe do svjetske kataklizme i ne uništi kulturno naslijeđe – govori nam Zafranović.

Plaše li Vas godine koje prolaze?

- Ne, imam obaveze da završim neke stvari. Imam osjećaj da će mi se dopustiti da to obavim. Nema nikakvih problema niti osjećam da su nastupile neke promjene usljed godina. Sve je kao prije 30, 40 i 50 godina. 

Radite na više projekata istovremeno, koji je trenutno u centru Vašeg zanimanja?

- Sada su me najviše okupirala „Djeca Kozare“ zbog svoje aktuelnosti s obzirom na izbjeglice s Bliskog istoka, nesretnike, koji su se rasule po evropskim gradovima i prostorima. Čini mi se da će taj film osavremeniti te užasne, nehumane i bezosjećajne vlasti koje su, ne samo u ratnim uvjetima, potpuno zakazale. Trebao bi, na neki način, otvoriti historijski pogled na potpuno iste stvari koje su se desile prije 70 godina kod nas upravo na Kozari u vrijeme zloglasne Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Manje-više sve se dešava u Bosni. Djeca koja budu igrala glavne uloge bit će iz tih krajeva zbog jezika i autentičnosti. Računamo na finansiranje unutar Bosne, regije, a nešto će „uskočiti“ i Češka. Sa snimanjem bi, vjerovatno, mogli početi na proljeće.

Četrdeset godina prošlo je od „Okupacije u 26 slika“, nešto manje od „Pada Italije“, 30 godina od „Haloa – praznika kurvi“... Je li se išta promijenilo od tada do danas?

- Kako da ne. Radikalne su promjene na teritoriju gdje je nekada bila Jugoslavija. Ona se raspala, a ja ne mogu analizirati zbog čega i šta se zapravo tu desilo. Ali je Jugoslavija bila vrh jedne civilizacije naroda i mislim da će se vrlo teško ponoviti to. Ne mislim samo u ekonomskom već i u kulturnom smislu. Bila je kula u koju se mogla smjestiti ogromna količina izuzetnih umjetnika, mislilaca, sve ono što je jedna sredina, koja praktički govori isti jezik, imala. A imala je mnogo. Kada se to raspalo, promijenili su se kriteriji koji su bili postavljeni dosta visoko u Evropi. Kriteriji su, naravno, pali i nikada se nisu u tim malim državama ponovo uspostavili. Danas imamo osrednjost, dosta loše škole. Više se ne može govoriti o nekom autorskom pogledu na određene stvari. To je, manje-više, sve isto i svi filmovi su kao po klišeu pravljeni. Nekolicina nas pokušava držati tu ljestvicu, međutim, ide vrlo teško, jer je oko nas dosta močvarno tlo i dosta je vlage, koja je na momente smrtonosna i ne dopušta nam da dišemo onako kako smo nekada disali, punim plućima.

Platili cijenu

Biste li se trudili i dalje upozoravati na neke grozote ili ste odustali od toga?

- Uvijek se ide naprijed. Ja sam se praktički rodio s fimom, jer sam veoma mlad počeo raditi to i meni je eksperimentalna filmska forma bila vrlo interesantna. Svaki novi film je pokušaj da se približimo nekom idealu, da na svoj način iskazujemo vlastiti svijet u kojem uvijek vladaju neki strahovi da bi se historija mogla ponoviti. Mogle bi se ponoviti određene tragedije. U tom smislu pokušavamo upozoriti filmom, nekim krikovima protiv zla, rata, fašizma i svega onoga što je dokazano kao zlo. I dalje ću, naravno, raditi filmove iz tog miljea. Nema jače teme. Nisam čovjek koji analizira tuđe scenarije, nego sam autor koji pokušava na svoj način pokazati vlastiti svijet i u njega, naravno, utisnuti sve ono što je za široku publiku razumljivo.

Susretali ste se i sa cenzurama. Kako danas gledate na njih?

- Cenzure postoje tamo i gdje nije bilo ideologije. U takozvanoj demokratiji postoji cenzura, postoji i u glavama autora. Mi smo možda i najdalje išli, zbog toga smo i platili određenu cijenu, u analizi fašizma unutar vlastitog naroda. Francuzi, Česi i ostali nisu ni takli to, jer su to sramotni periodi tih naroda, koji su za vrijeme Hitlera živjeli i sarađivali. A mi smo sa svojim filmovima ipak pokušali zadrijeti u to. I zbog toga su se javile reakcije. Nećemo otvarati ono što je zlo u nama, nego ćemo pokazati zlo kod drugih. A to nije uredu. Mislim da prvo trebamo govoriti o zlu u vlastitom biću, narodu, familiji, a onda bi eventualno mogli imati pravo da govorimo o zlu koje su drugi napravili nama. To je osnovni princip.

Ulični pjevač Karuzo

- Već neko vrijeme pokušavam napraviti tragikomediju koja se zove „Karuzo“. To je raskošan film o Splitu neposredno pred rat, o jednoj legendarnoj priči i uličnom pjevaču Karuzu, kojeg su opremili za Njujork i cijeli grad ga je pratio na taj put. Vjerujem da ću ga napraviti jer mi je to od djetinjstva jedna slika koju bih mogao ostaviti generaciji koja će doći – kaže Zafranović.

Pionirsko doba filma

- Da postoji neki laboratorij ili institut za film koji istražuje samo filmsku formu, vjerovatno bih bio tamo i ne bih radio igrane ili dokumentarne filmove. Radio bih istraživanje filma kao takvog jer je to autentičan medij koji se razvija i koji je u svim svojim formalnim kategorijama istražen. Šta je 100 godina jedne umjetnosti? Mi smo svi u nekom pionirskom periodu. Slikarstvo je staro od četiri do pet hiljada godina i više, za muziku i literaturu da ne govorim. Za 150 godina naši filmovi će biti arheološki nalazi, jer će tehnika otići do neviđenih razmjera – ističe Zafranović. 

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.