Bilo je lijepo u Sarajevu tog 6. aprila. Vratio se Valter, barem na koji dan, a njegov filmski otac Šiba Krvavac dobio je davno zasluženu monografiju. 

Dva kulturna događaja, koja ljude podsjećaju na ljepšu prošlost, na vrijeme kada su se pravili zaista dobri filmovi i kada su njihovi tvorci bili cijenjeni. Uživali su, ali istinski, posjetioci na obje adrese.

Danas je 11. april, i šta ćemo sad?

Otvorenje Muzeja „Valter brani Sarajevo“ i promocija monografije „Hajrudin Krvavac“ izazvali su zaista veliko zanimanje. Njih dvojica su odavno historija i zaslužuju pažnju koju dobivaju. A, šta ćemo s budućnosti?

Valter, kao personifikacija jednog plodonosnog vremena, probuđenog duha i nezaustavljivog talenta i kreativnosti, dao je od sebe sve što je mogao. I nikada ga ne treba zaboraviti. Živio je u vrijeme kada je mogao dati svoj maksimum. Vođen Šibinom rukom, Valter je pronio slavu Sarajeva, BiH i bivše Jugoslavije širom svijeta. On sada čeka svog nasljednika, a djeca teško da mogu stasati ako ih roditelji adekvatno ne hrane, odijevaju, školuju, ali, bogami, maze i paze.

No, teško bi se neko kladio da će se država trgnuti i, vođena sjajnim rezultatima i iskustvima ovakvih priča, napraviti svoj modus djelovanja po pitanju kulture.

Prije će se ljudi kladiti na onu - da će dobre priče ostati na nivou inicijative agilnih pojedinaca ili grupe njih.

A, mi trebamo nove Valtere ovdje da rastu, žive, stvaraju... a ne na željezničkoj stanici, gdje ćemo mahati za vozovima koji nepovratno prolaze.