DRUGA STRANA ROKENROLA Frontmen “Zabranjenog pušenja”

Sejo Sexon otvoreno za "Avaz": Prozivaju me što pjevam o Sarajevu, a živim u Zagrebu

Na Balkanu nismo svjesni svoje dijagnoze

Razgovarala: Nerma AJNADŽIĆ
21.04.2019 22:45

Rok grupa “Zabranjeno pušenje” obilježava 35 godina od albuma prvjenca “Das ist Walter”. Objavili su 11 albuma, a posljednji je “Šok i nevjerica”.

O muzici, ali i o drugim zanimljivim temama, razgovarali smo s frontmenomDavorom Sučićem, alias Sejom Sexonom.

Aparati u šok-sobi

Iako već dugo živi u Zagrebu, često boravi u rodnom Sarajevu, gradu za koji kaže da je ljubav. Rado je pristao na intervju i pored brojnih obaveza, kako poslovnih, tako i privatnih.

- Kao bend, pokušavamo da prvo zabavljamo sebe. U svakom slučaju, rezultatom smo uvijek zadovoljni, jer znamo da smo dali sve od sebe i da je to u tom trenutku bio naš maksimum. Ali, kako “Dubioza kolketiv” kaže, vrlo često bude ona: “Igrali smo dobro, ali za*eb'o nas sudija.” Nije baš tačno da svaki album prođe dobro, kao ni svaka pjesma, ali mi stvarno radimo sa srcem.

Maksimalno se trudimo, a sudija, odnosno publika, na kraju kaže svoje. Radujemo se što je ovaj album ušao u srca ljudi i što se naš trud isplatio – kaže Sejo Sexon.

 Nije lako održati se u današnje vrijeme na muzičkoj sceni.

- Potrebno je dosta rada i da imate ekipu koja to voli, koja neće zbog dvije loše tezge odustati od benda. Često se volim našaliti pa kažem da je ovaj posao, ustvari, tako jednostavan. Trebaju vam samo 20 hitova i maestralan bend.

Numera “Irska” govori o odlasku u druge države. Taj trend ne jenjava. Naprotiv. Može li doći do onoga da “posljednji koji ostane, samo ugasi svjetlo”?

- Tužna je to konstatacija, ali ja mislim da dijaspora, ustvari, održava ovo društvo na životu. Oni su aparati u šok-sobi, na kojima svi mi živimo. Te tri milijarde koje dođu svake godine, dosta amortiziraju naš život i naši političari su, možda nesvjesno, napravili sebi mehanizam za svoje dugo trajanje. Najviše preko novca koji dolazi izvana i kojim garantiraju i kupuju neki socijalni mir.

Dragocjeni trenuci

Sarajlija sa zagrebačkom adresom, a opet ste najviše u svom Sarajevu. Kako balansirate između svega?

- Kupio sam helikopter pa se vozikam gore-dole, ali trenutno mi je pilot na bolovanju pa ga ne koristim. Šalim se. Ovakav život zahtijeva, zaista, veliku kilometražu, velika odricanja i toleranciju bračnog saputnika. Ali, jednostavno, dosta često zbog toga i imam nekih prozivanja tipa kako to da pjevam o Sarajevu, a živim u Zagrebu. No, ljubav prema nečemu nije geografski određena. Znate i sami, kad volite nekog momka ili curu, volite ga bez obzira gdje se nalazite.

 Nedavno ste izjavili da Balkan nije geografska odrednica, već dijagnoza.

- Prvo moramo da shvatimo i prihvatimo svoju dijagnozu i da počnemo s liječenjem. U Sloveniji i Hrvatskoj, koje su zemlje Evropske unije i zemlje ljudskih prava, tolerancije i koje su garantirane visokim evropskim standardima, najnormalnije je da čujete vic, naprimjer, kad pitaju šta je to nacionalizam. Kaže, to je kad mrziš Srbina više nego što je to normalno. Kad ovakav vic slušate negdje gdje bi trebalo da odavno već postoje visoki kriteriji o govoru mržnje, ljudskim pravima i slično, onda shvatite da smo svi mi, ustvari, pod tom dijagnozom, samo, jednostavno, nismo svjesni i provodimo vrijeme u međusobnom optuživanju i protječu nam dragocjeni trenuci, koje je svijet već iskoristio u brojne integracije. Mi još tapkamo u mraku, u prošlosti, upravo zbog toga što nismo svjesni svoje dijagnoze, da svi se ponašamo i radimo isto, a da je to daleko od onoga gdje se svijet trenutno nalazi i gdje ide.

 Rezultati istrage

 Kao predsjednik Upravnog odbora Asocijacije kompozitora i muzičkih stvaralaca (AMUS), jasno ste i glasno ukazali na probleme.

- Asocijacija kompozitora i muzičkih stvaralaca dirnula je u osinje gnijezdo, progovorila o lažnim plej-listama, o milionskim dugovanjima kabl-operatera i javnih servisa, o neradu Instituta za intelektualno vlasništvo i drugih državnih institucija koje štite ovu otvorenu pljačku autora. Sada svi, naravno, traže izlaz u gašenju AMUS-a i u prozivanju i klevetanju ove uprave kao u onoj knjizi “Ubiti pticu rugalicu”. Sada smo razapeti i anatemisani, jer smo progovorili. Dok nismo govorili, bili smo OK. Već šest godina radimo za autore, kako to da smo se baš sad pokvarili, kad smo prozvali neke emitere i Institut za intelektualno vlasništvo da izvrše svoje obaveze? Dvadeset posto zakona nije provedeno, državni mediji u milionskom dugu… Članstvo se dezinformira da smo mi krivi što je isplata mala, a ne stotine hiljada KM, koje smo morali zamrznuti zbog manipulacija nesavjesnih emitera.

 I šta je naredni korak?

- Sad moramo čekati rezultate istrage, tražiti podatke o emitiranju od RAK-a, jer se do tada sredstva ne mogu isplatiti nikome, iako je svima jasno da su nerealna i prenapuhana. Jeftino i populistički se nezadovoljstvo ljudi preusmjerava na nas i to od onih istih autora koji su dobili dva puta više tantijema od Dine Merlina i Gorana Bregovića. Jedna grupa autora je falsificirala i štembilj udruženja. Sebe nazivaju “novi upravni odbor”, lažnim štembiljima ovjeravaju dokumente i nema nikoga da ih zaustavi. U takvom neredu mnogi korisnici neće ni da plate svoje obaveze. U međuvremenu, stotine novih članova prelile su se u AMUS, a kolač koji se smanjuje, ima sve više gladnih usta. Zbog nereagiranja MUP-a i bh. institucija, naplata se stalno smanjuje. Nigdje na svijetu nema da državna televizija ne plaća autorska prava. Što je najgore, i većina članstva šuti, a mnogi više ni ne dolaze na sjednice Skupštine, jer ne mogu da slušaju tirade te nepismene, ali agresivne i bučne horde. Tako smo izgubili i Merlina, i Matovića, i Mayu Sar.

 Od vrijeđanja do fizičkih prijetnji

- Svi ovi problemi se već godinama vrlo perfidno adresiraju na AMUS, kao da mi možemo natjerati FTV da nam plati dug, a njihov osnivač je Parlament, kao da mi, umjesto Instituta, možemo osnovati Vijeće za autorsko pravo, kao da mi možemo ubrzati sudske sporove, koji traju već sedam godina. I svi oni uglas viču: “AMUS - lopovi”, zaista tragikomično. Kao u “Travničkoj hronici”, gdje pobuna u čaršiji završi tako da objese dva Cigana. Naravno, i to je jedna tipična bosanska paradigma. U sljedećem periodu, dok se ove stvari budu rješavale, svjesni smo da ćemo morati pretrpjeti svašta, od vrijeđanja do fizičkih prijetnji. Ali, Bože moj, sve je to u opisu radnog mjesta i za naše članove vrijedi se potruditi i žrtvovati i na to smo spremni – iskren je Sejo Sexon.

 Humor je dobar za zdravlje

 Kažu da se čovjek humorom bori s teškim trenucima. Jeste li Vi imali takve?

- Kad živite na Balkanu i preživljavate sve te ratove i paktove, humor je nešto što vas može držati, što vas može spasiti. Moje iskustvo s “Nadrealistima” u ratu i njihov rad na radiju pokazali su mi, ustvari, koliko je humor bitan u životu. Čak su i brojne medicinske i znanstvene studije posljednjih godina pokazale da je humor itekako bitan za zdravlje, pa čak i da produžava život.

 Pitam se...

- To je zanimljiv fenomen, da neku firmu, koja ima 15 miliona gubitaka, kupe neki Slovenci i od nje u roku od godinu-dvije naprave privredno čudo, vrate sve dugove, svi dobiju plaće... Uvijek sam se pitao kako je moguće da ti ljudi znaju rješenje, a mi ovdje, sa svim tim ljepotama i bogatstvima koje imamo, ne možemo da živimo. Ali, to je neki naš fenomen, koji je teško objasniti, osim, možda, da je previše politike i njenog uplitanja u život, jer život najbolje funkcionira kad ga pustite da se razvija sam, prirodnim putem – govori Sejo Sexon.

Komentari

NA VRH