EKSKLUZIVNO

Anica Dobra za „Avaz“: Ko živi u prošlosti, ima veliki problem

Svaki roditelj treba da podrži svoje dijete koliko god može, a oni sami sebi moraju da krče put

Razgovarao: Predrag MUCOVIĆ

5.8.2019

Uručenje nagrade „Zlatni platan“ - Avaz
Anica Dobra - Avaz
Anica Dobra - Avaz
Anica Dobra - Avaz
Anica Dobra - Avaz

Anica Dobra (54), jedna od najvećih glumica na našim prostorima s impozantnom karijerom i u Njemačkoj nedavno je boravila u Trebinju, gdje joj je uručena nagrada „Zlatni platan“ za doprinos razvoju mediteranskog i evropskog filma.  

Mada Dobra godinama odbija govoriti za medije te „gleda da je što manje ima u javnosti“, nakon ovog događaja iskoristili smo priliku i porazgovarali ekskluzivno za „Dnevni avaz“ o njenoj profesiji, nagradama, ali i o kćerki Mini koja je krenula majčinim stopama.

Slavi rad

Koliko Vam znači ova nagrada iz Trebinja?

- Primila sam veliko priznanje i zato sam otkazala svoje prisustvo na premijeri jednog filma u Minhenu. Mislim da je mnogo bitnije da budem negdje gdje se slavi moj prethodni rad i gdje mi se ukazuje velika čast, koju sa zahvalnošću prihvatam. Snimila sam mnogo filmova i svaki od njih za mene predstavljao je moj lični uspjeh. Ovu nagradu posmatram kao uspjeh jedne kulturne sredine iz koje sam proizašla i postala baš takva kakva jesam.

Rođeni ste u Beogradu, neko vrijeme ste živjeli u Njemačkoj. Snimili ste više od 80 filmova. Kako vam to sve uspijeva?

- Taj broj već se popeo na 100 i to govori kako vrijeme brzo prolazi. Smatram da je zapravo najveća nagrada za jednog glumca da taj posao može da se radi i dalje. To sam znala kada sam bila mlada glumica ne znajući šta sve može da me sačeka na tom putu, ali sa željom i kapacitetom koji može da me vodi dalje, a dokle - to ćemo vidjeti. 

Sa 24 godine dobili ste Zlatnu arenu u Puli za film „Već viđeno“. Koliko je tada za Vas značila ta nagrada?

- Ko živi u prošlosti ima veliki problem. A ko želi da živi u budućnosti onda ima veliki strah od svega. Treba živjeti danas. Ja ne želim da se podsjetim šta je bilo kada sam imala 24 godine. Prosto hoću da idem dalje. Nagrade me nisu mimoilazile kao neke druge sjajne glumce. Ima ih i došle su kada je jedina moja najveća ambicija bila da samo neko ode u bioskop i pogleda moj film. U to vrijeme kada sam počinjala bioskopska publika u Jugoslaviji bila je jako njegovana i voljeli su glumce. Malo sam se zakačila za zlatnu eru snimanja i učenja kako je raditi sa velikima.

quote
<p>Kada sam u skladu sa svim i svačim, onda sam zadovoljna i onda najbolje funkcionišem. </p>

Razne okolnosti

Postoji li uloga koju priželjkujete?

- To je uvijek ona sljedeća uloga.

Je li bilo uloga koje ste odbili, pa Vam je kasnije bilo žao?

- Lijepo ste to rekli, naravno bilo je dosta uloga koje sam odbila, ali glumca ne čine samo uloge koje je prihvatio nego i one koje je odbio. To pravi sliku o njemu i to ga vodi nekim određenim putem koji je onda on sam izabrao. Ne, nije mi žao. Naprotiv, radujem se ako nešto odbijem, a onda to postigne uspjeh. Znači prosto nije bilo namijenjeno meni. Glumac se postaje ne zato što želiš da budeš poznat, već što moraš to da radiš, želiš da se izraziš iznutra. Ako je to motivacija glumca, e onda je to pravi način da se raduješ kako svom tako i tuđem uspjehu. 

U Njemačkoj ste izuzetno popularni, pa čak priželjkuju i Oskara s Vama. Kako je uopće došlo do toga da počnete glumiti na njemačkom jeziku?

- Sasvim slučajno mada duboko vjerujem da u životu ništa nije slučajno i da uloge pronađu glumca. Tako je i ovo bio nekako sticaj raznih okolnosti. Trebalo je da se snimi neka koprodukcija njemačko-jugoslavenska, tada davne 1987. godine. Njemačka ekipa bila je ne samo u Beogradu, već i u Ljubljani, Zagrebu, Puli, gledajući objekte gdje bi mogli da realiziraju film. U Beogradu smo se slučajno vidjeli. Nisu znali da ja znam jezik, pa smo počeli neobavezno da razgovaramo i taj kontakt je rezultirao prvim mojim njemačkim filmom, glavnom naslovnom ulogom i prvom nagradom koju sam dobila u Njemačkoj. Ta sretna okolnost meni je promijenila život.

Moralna podrška

Pratite li bh. kinematografiju?

- Imam puno kolega koje volim direktno u BiH, a mislim da smo tu u istoj situaciji. Nemam producentski talent, ali ovi ljudi koji ga imaju odavno su shvatili da jedino povezivanjem kinematografija možemo da napravimo nekakav vrijedan film, jer pričamo istim filmskim jezikom. Film je država za sebe koji ima svoje zakone i gdje se mi svi dobro slažemo. Kultura je tu da podiže mostove, a ne da ih ruši. Poznato je da pare nisu problem, jer para nema i da na ovim prostorima niču veliki talenti. Možda baš zbog toga što iz neimanja pokušavaju da naprave nešto, nekakvu iluziju iskrenog i istinitog života, ali kroz toplinu i istinitost.

Vaša kćerka počela je da se bavi glumom?

- Svaki roditelj treba da podrži svoje dijete koliko god može, a oni sami sebi moraju da krče put. Svakom članu porodice moralna sam podrška. Kada bi bilo obrnuto, mislim da bi bilo bi jako čudno.  

Malo se spava, a puno radi

- Ne mislim da je gluma težak posao. Težak je posao biti rudar, raditi na građevini, biti majka, da je mnogo zahtjevnije i teže od toga ljudima koji se još nisu pronašli, koji nemaju zanimanje. Njima je teško. Uglavnom svi glumci jako vole svoj posao i pošto rade ono što vole, onda stvari ne smatraju teškima. Sa svakom poteškoćom rastemo ako uspijemo da je prebrodimo. Ovo može da bude jako naporan posao, može da bude opasan i po život, zato što se malo spava, a puno radi - kazala je Dobra.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.