VELIKA ŽIVOTNA PRIČA Hitmejker Nazif Gljiva obilježava 40 godina na estradi

Da je 1992. napadnuta Srbija, mi bismo ratovali za njih jer smo takvi - nepopravljivi

U Sarajevu su svi hadžije, a niko nije hadžija. Bacao sam se u publiku, koja se nekada razmakne, a ja padnem u blato

Razgovarala: Nerma AJNADŽIĆ
06.11.2019 12:50

Hitmejker Nazif Gljiva (70) obilježava 40 godina karijere. Ovaj veliki jubilej planira proslaviti uskoro na prigodan način, uz muziku i prijatelje. Upravo on je zaslužan za neke od najvećih hitova Halida Bešlića, te još nekih izvođača.

Takvo vrijeme

Njih dvojica zajedno harali su 80-tih godina po bivšoj Jugoslaviji, a o svemu tome, nekom prošlom i današnjem vremenu, trendovima, godinama, ali i ratnom periodu govorio je Gljiva za „Dnevni avaz“.

- Želimo i da pokažemo kakav smo preokret napravili mi narodnjaci 80-tih godina. Tada su rokeri i pop pjevači tvrdili da  su narodna muzika i sevdah isfurana priča. Ali to je kulturna baština jednog naroda i nacije. Onda sam sa svojim saradnicima napravio nove pjesme pod imenom narodna nova muzika. Žuta štampa je prekrstila kao novokomponovanu i pomiješali su i babe i žabe. Jer je 90 posto novokomponovane muzike smeće. Ali pjesme koje su pjevali Toma Zdravković, Halid Bešlić, Haris Džinovć i još neki pripadaju  najvećem muzičkom vrhu – kazao je Gljiva.  Obilježavanje jubileja zvat će se „40 godina Nazifa Gljive - Antologija: Svijet ostaje na mlađima“.

- Dakle ja odlazim i predajem toj djeci štafetu. Postigao sam mnogo, to je priča o čemu dosta ljudi gunđa, negira, prepričava. A ustvari to se dešava sa svim velikanima, poput Meše Selimovića, Ive Andrića, Alije Izetbegovića, Čarlija Čaplina, Pikasa... Znate, u Sarajevu niko nije bio hadžija. Svi su hadžije, a niko nije hadžija – kaže Gljiva.

Dodaje da skoro pola stoljeća nije malo vremena na estradi.

- Bilo je naporno. Dvadeset godina se putovalo bez  prestanka, radilo se po tri koncerta dnevno, usput su se snimali albumi. Ja sam 30 albuma snimio u to vrijeme od 1981. do 1991. godine za razne pjevače. Valja napraviti sve to i odraditi deset turneja po šest mjeseci, dnevno tri koncerta. A svaki put sam bio šef parade, i reditelj, i organizator, i izlazio sam na binu da pjevam, bacao se u publiku, koja se nekada razmakne, a ja padnem u blato. Bilo je svega, ali bilo je zanimljivo. Na kraju krajeva ja sam takav, avanturista, kockar u duši, čovjek koji reskira sve – iskren je hitmejker.

Ne krije ni da je zaradio mnogo novca, ali da su i on i Bešlić dobar dio podijelili narodu, kako kaže.

- Bilo je takvo vrijeme, drugarstva i prijateljstva, nismo nikada ostavljali nikoga... Naprimjer, išli smo sa dva autobusa na turneje. Kupili smo i one pjevače koji nisu imali puno angažmana. A sada niko nikoga ne voli, svako svakog ogovara, svako svakog pušta maltene da umre od gladi. Vremena su se promijenila, naročito zadnjih deset godina, utihnulo je to prijateljstvo, taj žar... Došli su novi autori, vremena, muzika... – govori nam Gljiva sjetno.

U 40 godina na sceni, dopratio je i ispratio razne trendove, a da im se nije priklanjao.

- Autori su letjeli da bi me prevazišli. A nikada nisu mogli to napraviti. Čak i pjevači koji najbolje pjevaju nisu mogli otpjevati „Neću, neću dijamante“, „Zlatne strune“, „Beograđanku“. A Bešlić i ja smo možda jednostavno rođeni tako da nas niko nije mogao kopirati jer on ima svoj specifičan glas, stav, prilaz publici, narodu, a ja imam pjesme koje ne može niko pjevati. Odnosno, mogu, ali nije to to – kazao je Gljiva.

Ne krije ni to da je uzeo petogodišnju pauzu tokom koje je samo trošio zarađeni novac.

- Putovao sam po svijetu. Bilo mi je lijepo. Rekao sam sebi, jer sam kao mladić bio siromašan, da, sada kada sam zaradio, hoću da vidim kako je u Monte Karlu, Portugalu, Veneciji... To me koštalo 30 miliona maraka. Onda sam pomislio da sam trebao ići u molere. Ali bilo je lijepo. Onda sam opet počeo malo raditi, ali i rat je učinio svoje. Mnogo me promijenio – kaže hitmejker.

Zlatno doba

Tokom agresije na BiH je, kako ističe, napravio 30 patriotskih  pjesama koje su davale volju civilima i borcima.

- Ti ratovi su uvijek prljavi, revolucija jede svoju djecu. To je uvijek bilo i bit će. Da je neko tada napao Srbiju, mi bi svi ratovali za njih, jer smo takvi. Mi smo nepopravljivi. Iako nam je načinjeno zlo, ne volimo nepravdu. Mislim da je rat kao rat izmišljen da bi profiteri došli do novca. I sada zveckaju, pričaju šuplju, a ne znaju da ako se zakuha, da će to biti svjetski rat i da je to suludo. Treba samo pričati o nadogradnji, ljubavi, poštovanju i standardu da ljudi mogu da žive lijepo – govori Gljiva.

Tokom zlatnog doba svoje karijere, tih 80-tih godina, Gljivi i Bešliću fanovi su davali i nadimke.

- U Beogradu su nas zvali „Anđeli garavog lica“. Zato što smo došli iz Sarajeva i pregazili ih. Njihovu halu „Pionir“, kao što je naša Skenderija, punili smo  svake subote dvije godine. Skoro nas je milion gledalo i slušalo. I govorili su „Ovo su anđeli garavog lica“. Imali smo i fan klube, obično su to bile srednjoškolke i studentice, koje su često bile i ispred hotela našeg hotela „Metropol“ koji je jedno vrijeme izgledao kao mala ambasada BiH u Beogradu. Svi su bili tu, Čola koji nam je davao podršku, Brega isto, čak nam je i svoje ozvučenje dao dok je bio na pauzi, išao s nama na koncerte da se smije i zeza jer smo se dobro znali družiti – prisjeća se Gljiva.

A tu su bili i holivudski nadimci.

- Za nas dvojicu govorili su Žan Pol Belmondo (Jean-Paul) i Alen Delon (Alain). Poslije su nam govorili da smo Robert De Niro (De Niro) i Klint Istvud (Clint Eastwood). Imali smo možda holivudski pogled, priču i odnos usred Jugoslavije, komunizma... Iako je taj komunizam 80-tih već popustio. Lijepo smo izgledali, bili veseli, nikada ljuti mada smo imali hiljade problema s protivnicima. Htjeli su da Bešlića isključe, pa svakakve igre mu namještali – otkriva Gljiva.

Uprkos svemu, Nazif je ostao prava sarajevska raja, a prepoznatljivi žargon je dio njega.

- To je dio ovog grada, ovog miljea. Ostali pjevači su došli iz provincija i nisu se svi uklopili, osim odjećom... Bešlić i ja smo podijelili slavu sa svakim, nismo gledali s kim, i s dušmanima i s prijateljima. Mislili smo da trebamo tako i da je to ljudski – zaključuje  Gljiva.

Komentari

NA VRH