SPOJ SNAGE I MUDROSTI Uoči dolaska u BiH, iz Beograda otvoreno za "Dnevni avaz"

Tanja Bošković: Nema tog moćnika koji mi može oduzeti moje Sarajevo, Zagreb, Mostar ni Ohrid

Za mene granice ne postoje

Razgovarala: Nerma AJNADŽIĆ
02.12.2019 06:38

Bošković: Glumce iste brige muče, iste probleme riješavamo

Foto: Arhiv

Glumica Tanja Bošković (66) iza sebe ima impresivnu karijeru, a iako je u penziji, radi punom parom. Početkom decembra stiže u BiH sa duodramom “Primadone” u kojoj igra zajedno s Radom Đuričin, dok režiju potpisuje Irfan Mensur.

Malo dobrote

Predstava je inspirirana dramskim djelom „Opsada Lenjingrada“, a kako nam je kazala Bošković, Mensur je tekst očistio od bili kakve politike. Naposlijetku je ostala priča o dvije žene, jedna je ljubavnica, a druga supruga preminulog direktora pozorišta i čovjeka koji je bio vlasnik.

- One se useljavaju u napušteno pozorište i brane ga od najezde i svega onoga što je u ovom trenutku veoma prisutno, a to je kič svake vrste. Od pozorišta uglavnom pokušavaju da naprave supermarkete. One svojim životima brane pozorište od najezde primitivizma zapravo – kaže Bošković.

U velikom i otvorenom intervjuu za „Dnevni avaz“, legendarna glumica je iskreno govorila o brojnim temama te se osvrnula na Sarajevo i njenu povezanost s ovim gradom, mlade glumce, kćerku Lanu Karaklajić koja je krenula majčinim stopama, jugonostalgičnosti, s obzirom na to da je s potpisnicom ovih redova Bošković razgovarala na Dan republike SFRJ...

Spomenuli ste Irfana Mensura. Kažu da je težak u svom poslu?

- Ne. Naprotiv. Nedavno sam radila u Zaječaru predstavu koju je, također, Irfan režirao. Veoma sam uzbuđena. On je perfekcionista što meni odgovara. Neki ljudi to ne vole, a ja uživam u tome. Čini mi se da se lako dogovorimo oko toga šta to treba da bude sa obzirom na to da je on prvo glumac, pa sve ostalo. U stanju je da razumije i vaš proces i da nasluti do čega ćete doći. Što se mene tiče, veoma je lak. Dosta sam radila s glumcima u ulozi reditelja i to mi prija. Onda smo pravi saradnici.

Jednom ste rekli da ste teško podnijeli mladost jer je veliki nesklad između snage i mudrosti.

- Tačno tako. Veoma je teško. Molim evo sve one koji čitaju vaš medij da svakog dana imaju u vidu da svi oni koji sada stasavaju imaju ozbiljne probleme sa kojima se veoma teško nose. Treba da budemo tolerantni prema toj mladosti, prema rasipanju snage, ali i da budemo strpljivi do mudrosti. Ako sam ja uspjela onda može svako, do mudrosti može da se dođe, ali je potrebno vrijeme. Ne može preko noći. U mojim mladim godinama bilo je mnogo bunta, ogromne snage, a svega ostalog je bilo malo. Jedino što sam sačuvala iz mladosti i to isto želim da poručim onima koji su moja generacija ili čak stariji – samo sačuvajte znatiželju i hrabrost. One nas drže živima. Ako izgubimo znatiželju postat ćemo drvo, a ako izgubimo hrabrost postat ćemo blato. A to nam ne treba.

Spomenuli ste buntovnost u mladosti. Imaju li je danas mladi?

- Ponekad mi se učini da vas je tehnologija malo ulijenila. Ali to ne mora da bude istina i nemojte me držati za riječ. Možda vam je potrebno da vas se malo gurne, da se odvažite, da shvatite da nije sve materijalno i da ne mora sve da se kupi. Postoji nešto čime ćete vi doprinijeti svojoj zajednici. To malo dobrote spašava. Možda nemate energije, možda ste premoreni, ali ne mora sve da se prespava. Zdrav si i onoliko koliko daješ od sebe. Ne u kalupima nego upravo šireći se po nekim prostorima koje nisu drugi utabali i istražili. Hrabrost treba i da se promaši, a mi kao roditelji nismo vas mlade učili tome. Divna je rečenica: „Pogodivši u centar, promašili ste sve ostalo“. Mora čovjek sebi dati priliku i da promaši. Vjerujte u nemoguće i ne idite utabanim stazama, one su dosadne. Idite tamo gdje je vaš strah, gdje je prostor mračan, pa možda i opasan. Ali probajte dobrotom svojom da pobijedite.

Vaša kćerka Lana je također glumica.

- Nedavno sam u Zaječaru imala sreću da prvi put igram sa svojom kćerkom. Bilo je lijepo, što je moja kćerka i rekla :“Znaš mama, ovo je prvi tvoj proces sa mnom, a ja sam sa tobom imala procese otkako sam naučila čitati“. I fakat to je istina. Ona je sa mnom radila moje uloge, preslušavala me. Sa svojom djecom sam mnogo razgovarala, kao majka, pa i o svom poslu i šta mislim i kako mislim da nešto treba.

Jednako zrijemo

A jeste li jugonostalgični?

- Da, na jedan način. Ali, s druge strane, vezana sam za ljude širom svijeta. Moji prijatelji su svuda. I oni koji su otišli zato što su htjeli i oni koje sam upoznavala kasnije po bijelom svijetu putujući i radeći ovaj čarobni posao. Potpuno mi je svejedno šta su političari odlučili. Vjerujte mi. Moj prijatelj može da živi gdje hoće. Za mene granice ne postoje. Krećemo se u potpuno drugom duhovnom prostoru. Ne mogu nam tako lako postaviti međe. Drugo, glumci svuda na ovom svijetu su veoma slični. Iste brige nas muče, iste probleme riješavamo. Mi smo porodica, svjetska. Mala, nije nas mnogo, ali smo u sferi gdje nas nikakva politika uprljati ne može. Možda i može trenutno, ali podijeliti nas ne može sigurno. Jednako zrijemo.

Uvijek ste isticali svoju povezanost sa Sarajevom. Hoćete li i sada, kada dođete, pošetati gradom, prisjetiti se nekih starijih trenutaka?

- Sasvim sigurno. Tamo imam prijatelje, ljude koje volim. Doduše imam i groblje na koje trebam da odem, to mi je važno, da malo budem pored onih koji više nisu ovdje. Ali s druge strane, znam da smo mi zajedno kako god. Ne pristajem na to nikad, koliko god nam teško bilo da svakodnevicu provodimo bez te dragosti koju dajemo i koju smo davali mnogima koji su bili dio nas. Niko meni ne može oduzeti ni moje Sarajevo, ni moj Zagreb, ni moj Mostar, ni Ohrid. Niko na ovom svijetu, nema tog moćnika koji to može da mi uzme. Zaista sam u prelijepo vrijeme bila mlada. I hvala Bogu da mi je dao oči i vrata srca otvorena. Za sve ono dobro što sam doživjela, a hvala Bogu i na tome što ono što nije bilo ni lijepo ni dobro, to zaboravljam brzinom svjetlosti. Veoma je važno da čovjek nauči da bude glup. Glupost je ljekovita u mom slučaju. Lakše mi je kad zaboravim i neću da se bavim stvarima koje mi ne daju priliku da budem bolja od sebe. Znači trud oko sopstvene pameti je nepotreban, pamet ili imate ili nemate. Tesla nisam sigurno, što mi je žao, voljela bih da jesam. a ovo što mi je Bog dao radost treba gajiti svakodnevno.

NA VRH