Mustafa Nadrević ostavio  je dubok trag na kulturnoj sceni ovih prostora. Glumački bard, koji je umro u nedjelju u 78. godini, u svojoj karijeri ostvario je niz maestralnih rola, a jedna od njih zasigurno je uloga Idriza u filmu „Kod amidže Idriza“, koji je prema scenariju Namika Kabila režirao Pjer Žalica.

Šalio se...

Film je sniman 2004. godine, a Žalica je za „Avaz“ podijelio sjećanja sa seta, kao i uspomene koje nosi na Mustafu Nadarevića.

- Mustafa nije volio patetiku. Sprdao se s njom, do same granice dobrog ukusa. Moje osjećanje prema patetici je slično. I kako sada, objektivno očajan zbog toga što je Mujo umro, da napišem nešto o njemu, a da ne potonem u patetiku? Ako bih počeo s nečim poput: otišao je jedan od najvećih..., ne bih dogurao dalje od te tačke i Mujo bi me već prekinuo nekom grubo duhovitom upadicom. Možda i psovkom, samo da se spasi od toga da dalje sluša patetične gluposti koje lupetam. Takav je bio Mustafa. Beskompromisno, oštro, duhovit prema svemu. Jednako prema najljepšim, kao i najtežim stvarima – ističe Žalica.

Hvala ti

Kaže da se šalio i sa rođenjem i sa smrću.

- To je bio njegov način komunikacije. Vedri cinik spreman da se našali na tuđi račun, ali jednako tako i na svoj. Ne zato što je bio grub, nego naprotiv, zato što je bio izuzetno osjetljiv. Vanjskim, razarajućim humorom branio je svoju preosjetljivu unutrašnjost od raspada pod navalom emocija. Upravo to dvoje, emocija i duhovitost, bili su osnovna snaga njegovog talenta. Talenta koji je realizovan u toliko velikih uloga, u teatru, na TV-u i filmu - naglašava Žalica.

Sjeća se, snimali su „Amidžu Idriza“.

- Duboka noć, pauza na setu, on u pidžami i puloveru, kostimu za tu scenu. Bez veze odvaljuje tonove na raštimanoj mandolini. Šutimo, čekamo da pripreme kameru i svjetlo za narednu scenu. U mene se uvukla sumnja. Ne znam šta će ispasti od tog filma. Kažem: Bože, Mujo, da li će iko htjeti da gleda ovo što radimo?. Mujo me pogleda, kaže: Moj, Pjerini, tebi je bar mater živa, ona će da gleda. Ja sam siroče, nemam ni majku ni oca, meni je samom sa ovom sramotom živjeti do dženaze. I, prasnemo u smijeh. Mnogo lakše nastavim snimanje, ustvari, snimimo jednu od meni najdražih scena u karijeri – prisjeća se Žalica.

Na koncu je poručio:

- Takav je bio Mujo. I više ga nema. To je činjenica s kojom se ide dalje. Hvala ti, Mujo, care, baš si bio jedinstvena osoba, glumac i pravi drug. Ćao, majstore! Izvini na patetici.