Massimo Savić, hrvatski pjevač impresivne karijere, nakon tri godine objavio je novi album „Sada“. Vijest je to koja je obradovala brojne poštovaoce Massimovog lika i djela. Mada važi za umjetnika koji voli stvari dovesti do perfekcionizma kada je karijera u pitanju, u životu, kazao nam je, nije bolesni perfekcionista.

Ovaj umjetnik specifičnog glasa nedavno je proslavio 56. rođendan, a u opširnom intervjuu za „Dnevni avaz“ govorio je o tome koliko je teško više od trideset godina ostati dosljedan i svoj, otkrio nam je šta je za njega najveća sreća te nada li se boljem sutra.

 Vezivno tkivo

- Kao i svi moji albumi dosad u posljednjih 15 godina, album se počinje raditi istog trenutka kada je gotov album na kojem radiš. Već ostaju neke pjesme koje nisu uspjele ući na album i onda se stvara jedna masa od koje krećeš rad na albumu. Sigurno smo radili dvije godine na kreativi, a onda posljednjih šest mjeseci na snimanju albuma u studiju kod Nikše Bratoša, Pegija Martinjaka (Peggy) i Ive Popeskića. Ljudi misle da je jednostavno napraviti od 10 do 14 pjesama i napraviti neku koncepciju koja će odgovarati nečemu što se zove album, ali to zahtijeva veoma puno rada i vremena. To najbolje znaju moji izdavači iz „Aquarius Recordsa“. Napravimo sastanak, „brainstorming“ kao u roku dva mjeseca mi imamo album, a to ispadnu dvije godine i dva mjeseca. Ko god se bavi ovim poslom, zna da je kod nas vrijeme vrlo rastezljivo i relativno – kazao je Massimo.

 Koliko se ovaj album razlikuje od prethodnih, šta je to što mu daje poseban pečat?

- Na albumu „Sada“ radila je već provjerena ekipa, ali i neka nova imena. Svježa krv je uvijek važna, jer svako gleda na muziku i na umjetnost uopće, na svoj način. Svaki čovjek je jedan univerzum, i to sasvim poseban. Posebnost ovog albuma je što je na njemu radilo mnogo kompozitora, tri različita producenta na različitim studijskim lokacijama i onda su gitare bile potrebno dodatno vezivno tkivo.

 Poznato je da u ono što radite ulažete posljednji atom snage dok to ne bude onako kako ste zamislili. Jeste li i u životu perfekcionista?

- Bolesni perfekcionist nisam. Možeš bilo koju pjesmu raditi kao i bilo koju sliku cijelu vječnost. Samo umjetnik mora u jednom trenutku odrediti koji je njegov posljednji potez na slici ili u studiju. Dođe taj trenutak kada bi trebao reći: „Sada je pjesma gotova“, iako ti se još u glavi roji hiljadu ideja. Kasnije, imam tu privilegiju da imam fenomenalan bend s kojim mislim da uživo još poboljšam pjesmu. Šteta što se ne radi kao nekad, kada su se pjesme prvo predstavljale uživo pa bi na koncertima bendovi odredili kako im zvuče i znalo bi se na šta publika veoma dobro reagira.

Sretan sam

Više od 30 godina ste na sceni. Koliko je bilo teško ostati dosljedan sebi?

- Sve je to stvar upornosti. Nekad je teško, nekad manje teško, ali važno je ne odustajati od onog u što vjerujete. Nagrada za to je stvarno velika. Sretan sam da sam u tako nečemu uspio.

Kad se osvrnete iza sebe, jeste li zadovoljni dosadašnjim proživljenim trenucima?

- Radim ono što volim i od toga živim. Imam predivnu suprugu s kojom imam predivnu kćerku. Nekako mi se čini da je prilično jasan odgovor na ovo pitanje.

 A, onda kada razmišljate o budućnosti, vjerujete li u bolje sutra?

- Uvijek vjerujem da će stvari sjesti na svoje mjesto i da će se upornost i rad nagraditi. Kada ne bih tako mislio, bilo bi mi teško funkcionirati. Imam kćerku i zbog nje moram vjerovati u bolje sutra.

Na koncu, smatrate li se sretnim čovjekom? Šta je sreća za Vas?

- Sreća je kad imaš zdravlje, uživaš u društvu, znanju koje imaš, kojeg dijeliš i upijaš. Naći kompatibilnu osobu s kojom ćeš podijeliti život, imati neko svoje potomstvo jer, na kraju krajeva, naš zadatak na ovom svijetu je jedino reprodukcija, sve ostalo je vrlo trivijalno i šta god veliko radili, vrlo brzo će se zaboraviti. Ne smatram se kalibrom Mocarta (Mozart), Betovena (Beethoven) i takvih ljudi koji su označili svjetska umjetnička kretanja. U principu, treba biti svjestan svojih mogućnosti, svojih davanja i uzimanja.

Prijeteće nebo umjesto sunčanih dana

 Kada biste mogli negdje pobjeći od svega, gdje bi to bilo?

- Bio bi to Island. Volim hladnoću, meni je puno zanimljivije tmurno vrijeme, prijeteće nebo, nego sunčani dani. Interesantnija mi je malo tamnija atmosfera. Kako sam živio u Štokholmu neko vrijeme, skužio sam da mi veoma odgovara taj mentalitet. Dok se družimo, družimo se pakleno dobro, ali kad se ne družimo, ne moramo se ni vidjeti jako dugo. Svi žive vrlo privatno svoje živote i to mi se sviđa kod tih nordijskih naroda. Mislim da bi Island mogao biti to neko posljednje mjesto na kojem bih volio živjeti.

 Dobra volja i kreativnost

- Volim raditi sa svim ljudima koji imaju dobru volju pomoći u kreativnom smislu, a drago mi je da se i dalje uvažavaju gitare na kojima ja radim i uvijek zdušno želim da gitare budu taj konac koji će povezati sve pjesme u jednu strukturu koja je jednostavno specifična za mene. Mislim da glas nije dovoljno jak instrument da poveže sve te pjesme u jednu koherentnu cjelinu – smatra Massimo.

Kazao je...

<195> O pjesmi odlučujem vrlo brzo

<195> Miješam narodnjake s nekim partizanskim pjesmama

<195> Nemam previše slobodnog vremena, ali ono slobodno vrijeme koje imam, nastojim maksimalno iskoristiti za socijalni život