Gorana Bregovića, jednu od najvećih balkanskih zvijezda, ekipa "Avaza" posjetila je u martu 2006. godine u njegovom ateljeu na beogradskom Dedinju.

On je tada za naš list govorio o svojoj romskoj operi "Karmen sa sretnim završetkom", neobičnoj adaptaciji slavne Bizetove opere, uoči regionalne karijere. Govorio je i o svom Sarajevu, „Bijelom dugmetu“, ali i trenutnom životu i budućim planovima.

U nastavku pročitajte šta nam je u martu 2006. rekao Brega.

Dvije godine nakon što je premijerno predstavio svoju operu "Karmen sa sretnim završetkom" i izveo je u brojnim evropskim i svjetskim metropolama, Goran Bregović s ovim svojim djelom kreće i na turneju po regionu.

U Sarajevu će "Karmen..." biti izvedena u Bosanskom kulturnom centru između 7. i 9. aprila, tačan datum još nije utvrđen. To je i bio povod da s Bregovićem u njegovom ateljeu na beogradskom Dedinju napravimo razgovor.

Zbog čega „Karmen...“ tek nakon dvije godine stiže na ove prostore?

- Valjda mi je najteže da se sramotim ovdje. Bolje je da se opera uigra. Ona svaki dan izgleda drugačije, a kamoli prije dvije godine. Mislio sam da je ovo taj trenutak kad je opera zrela za izvođenje ovdje. Prvi put ćemo je igrati na našem jeziku, jer djelimično je izvođena na romskom, a djelimično na jeziku zemlje u kojoj gostujemo, ako ga govorimo.

Je li već uvježbana na našem jeziku?

- Ne znam. Nisu to glumci koje je moguće disciplinirati. Stoga je „Karmen“ otvoren projekt koji se stalno razvija. Za 15-20 dana završit ću snimanje. Igrao sam dvije sezone u pozorištu, od Koreje, Pariza, Madrida, na mjestima gdje je „Karmen...“ veliki kulturni arhetip. Kao da izvodim tango u Argentini. To je mala sirotinjska opera prema kojoj je teško biti zločest. Nema ona ništa zajedničko s pravom operom, koja je skupa i bogatima, nešto iza čega stoji kulturna politika.

S kakvim emocijama ćete„Karmen“ predstaviti sarajevskoj publici?

- To mi je mnogo stresnije nego da igram na najprestižnijem mjestu na svijetu, jer komplicirano je igrati pred našima. Zato što to nije atrakcija ni u kojem smislu u kojem je atrakcija u svijetu. U svijetu je to nešto neobično, dolazi iz neobične, male kulture, neobičan kompozitor s neobičnog mjesta. Ovdje ništa od toga nema. To je nešto što vi znate, o ženama koje vode odavde, obeććaju im kule i gradove, a onda one završe na pločniku. Muzika koju ću svirati nanovo je napisana, skoro da nema ništa od Bizetove „Karmen“. Sve je novo, ali je i nešto što je blisko. Kompozitor sam koji krade odavde, kaošto je Gershvin krao tamo ili Stravinski na svojoj strani.

Pred svako Vaše gostovanje u Sarajevu zatalasa se javnost. Očekujete li to sada?

- Imao sam u Sarajevu koncert u BKC-u, izvodio sam liturgiju u pozorištu, sad izvodim operu...Kako bih rekao, ja sam vaš. Možda ste vi zaslužili nešto bolje od mene, ali ja sam otprilike skoro najbolje što imate. Možda bi me neko volio sakriti pod ponjavu, ali šta ja mogu kad sam od tamo. Bilo gdje da pišu, kažu da sam ja Sarajlija. Ne mogu sad ja biti bivši Sarajlija niti Sarajevo može mene izbrisati iz knjige rođenih.Tako da sam ja vaš kompozitor.

Uporedo s operom ide priča o novoj turneji „Bijelog dugmeta“.

- Ne. Sad je izašao DVD, vidjet ćete i po posljednjoj pjesmi da mi više nećemo svirati zajedno. To je jasno i nama na pozornici. Nema potrebe. I ljetna turneja bila je veliko čudo. Drago mi je što se desila, ali ne vidim zašto bi to išlo dalje. Meni je bilo lijepo, vi možete staviti zamjerke da zvuk nije bio dobar. U tri grada ipak smo uspjeli biti zajedno. Prvo mi da budemo zajedno na pozornici, što je bilo nezamislivo, i još u tri grada. „Bijelo dugme“ više nije nikakva zvijezda koja puni stadione, to je neka potreba da se još jednom doživi emocija, da se bude zajedno. Ljudi su putovali iz bijelog svijeta, ne zato što sam ja zvijezda nego da još jednom doživimo da pjevamo zajedno. Poslije sarajevskog koncerta bili su neki komentari da ste pomalo nepripremljeni izašli pred publiku.

To je „Bijelo dugme“. Nismo mi ni rekli da smo najbolji muzičari na svijetu niti da je „Dugme“ najbolji bend. To je „Bijelo dugme“ u tom trenutku. Na DVD-u ni na jednoj noti nije intervenirano, to je ostalo kao dokument. Je li to savršeno, nesavršeno... Sve oko toga manje je važno.

Najvažnije je da smo bili zajedno. Bitno je da su ljudi ponovo putovali u Sarajevo, u jedno mjesto ogromne tragedije, alegorijsko mjesto 20. stoljeća, da u takvo mjesto ljudi ponovo putuju radi pjesme. Ali znam da to nije stvar koja će promijeniti historiju.

Bili ste prošlog mjeseca na Jahorini 15 dana i nijednom niste sišli u Sarajevo.

- Nije mi se nigdje išlo. Bio sam sa djecom, kćerku sam učio da skija. Bilo je malo vremena da bih hodao gore-dolje, a bio je i veliki snijeg.

Kakav ste otac?

- Imao sam sličnog tatu. On je bio čovjek koji nije mislio da ti treba baš sve do kraja objasniti, jer život je pred svakim od nas da ga nauči. Život je otvoren, a roditelj treba obezbijediti uslove djetetu da vidi svijet, da svijet nauči, s nekim što širim pogledima. To je otprilike zadaća roditelja.

- Vaše tri kćerke rođene su u Francuskoj. Kakav odnos imaju prema domovini svojih roditelja?

- Sva djeca više vole nanu nego mamu. One imaju sarajevski akcent, govore kao Sarajke, s onim „groznim“ našim akcentom.