Kad bi se, recimo, po uzoru na Izbor Miss BiH, napravilo takmičenje za najbolje radno mjesto u pretrpanoj bosanskohercegovačkoj administraciji, jednu od liderskih pozicija (u najgorem slučaju, lentu „druge pratilje“) sigurno bi osvojilo članstvo u Centralnoj izbornoj komisiji (CIK). Nije baš da se tamo ništa ne radi, ali na tasu između narađenog i zarađenog prevagnula bi škola mišljenja da je CIK poželjan poslodavac.
Ipak, nigdje nije idealno! Radne obaveze u izbornoj komisiji ponekad znaju biti naporne. Tako je valjda još samo Irena Hadžiabdić u stanju voditi evidenciju o svim onim egzotičnim destinacijama, zabačenim gradovima i kontinentima što ih je o državnom trošku morala posjetiti tokom sretnih i berićetnih godina u CIK-u.
A ko zna kuda bi krenula karijera današnje predsjednice da joj u prošlom stoljeću, još kao mladoj pripravnici Upravno-pravnog odjeljenja Ministarstva unutrašnjih poslova-CSB Zenica, u sivim hodnicima milicijske stanice nije prišao moćni socijalistički uglednik lokalnog dometa Šefik Džaferović...
Pod njegovim mudrim i očinskim vodstvom, oslonjena na bogato životno iskustvo vječito smrknutog i zabrinutog druga i gospodina uzidanog u sve režime, Hadžiabdićeva je strpljivo gradila vlastitu karijeru. Tako se, navodno, u Džaferovićeve zasluge ubraja i njeno uhljebljivanje u CIK-u.
Budući da je veza predsjednice važne državne institucije i potpredsjednika vladajuće stranke (polu)javna, pravo pitanje glasi da li zapravo iza posljednjeg prijedloga koji kruži po CIK-u, a u kojem se kroz Dom naroda FBiH legalizira etničko čišćenje počinjeno u ratu, osim HDZ-a, stoji i Džaferović, odnosno SDA. Njihov udruženi zavjet šutnje te izostanak adekvatne reakcije na otkrivene antidržavne planove iz CIK-a govore nam više od tisuću riječi...
