Čuvena dosjetka starog engleskog leksikografa da je “patriotizam posljednje utočište hulja”, primila se poput korova u Bosni i Hercegovini.
Daleko od toga da su nam istočne komšije, a poglavito naši prvi evropski susjedi, uspješno izliječeni od odvratnog otadžbinskog domoljublja i stalnog presipanja iz šupljeg u prazno, ali tamo daleko, baš kao i u lijepoj našoj, barem egzistira prilično samoodrživ državni okvir, suverena i ustavom zaokružena teritorija pod jednim krovom, grbom, himnom i zastavom (naravno, ne računajući srbijansku brakorazvodnu parnicu s nezavisnim Kosovom) i kakva-takva, ali legitimno izabrana vlast. Koja je s vremena na vrijeme primorana položiti oružje i svesti račune za vlastiti (ne)rad!
Kod nas se iz nacionalšovinističkih centrala tradicionalno uoči izbora izdaju fermani za regrutaciju stranačkih simpatizera u agitatorske odrede propagande s domaćom zadaćom privremenog sluđivanja raje.
Njihova obaveza je da koruptivnim metodama i bezočnim lažima osiguraju nove mandate, odakle će, onda, najodabraniji kadrovi (bliska familija, rođaci, kućni prijatelji i kumovi) cijediti osvojene privilegije i nastaviti pljačkati državu. Pogledajte, uostalom, recentne javne istupe Bakira Izetbegovića, Dragana Čovića i Milorada Dodika. Liče k'o jaje jajetu, k'o da ih je, božemeoprosti, isti ćaća pravio...
Jedinstvo naroda, vanjski i unutrašnji neprijatelji, masonske i bjelosvjetske zavjere, proizvodnja straha od drugih, ratovi i pobjednici, heroji i zločinci, nepostojeći ekonomski prosperitet i beznadežna lišenost minimuma osjećaja za realnost, klevete i uvrede, uobičajena briga za “sirotinju i golubove”, da bi, na koncu, u krešendu, a negdje zatišju, sve po običaju, svršilo na ljigavom patriotizmu sa početka priče.
Ne laje džukela radi sela i njegovih ljudi nego džukela laje zbog vlastite guzice. Ako BiH racionalno svedemo na nivo zabačenog sela u globalnim okvirima 21. stoljeća, onda je lako prepoznati i lajave džukele iz našeg sokaka. Takve će nam spoznaje biti važne u oktobru...
