Politička scena u Federaciji BiH još jednom potvrđuje staro pravilo: u politici nema trajnih neprijatelja – samo trajnih interesa i nezajažljive želje za uhljebljenem. Najnoviji primjer tog pravila dolazi kroz najavljeni politički zaokret federalnog zastupnika Admira Čavalića, koji bi, prema sve glasnijim informacijama, mogao postati dio Naroda i pravde (NiP) – stranke koja čini okosnicu Trojke, političkog bloka koji je godinama bio meta njegovih najoštrijih kritika.

Ironija je tim veća ako se pogleda arhiva javnih nastupa, objava i međusobnih prepucavanja.

Od “socijalističkih eksperimenata” do savezništva

Admir Čavalić godinama je gradio politički i javni profil kao jedan od najglasnijih kritičara ekonomskih politika Vlade FBiH i stranaka Trojke. Njegovi istupi protiv minimalne plate od 1.000 KM bez fiskalnih reformi, zabrane rada nedjeljom, kao i ukupnog fiskalnog opterećenja, bili su direktni napadi na politike koje su zagovarali upravo SDP, NiP i Naša stranka.

U jednoj od svojih analiza upozoravao je da bi naglo povećanje minimalne plate bez reformi moglo dovesti do gubitka 20.000 do 30.000 radnih mjesta, rasta sive ekonomije i pritiska na budžete.

S druge strane, iz redova Trojke nisu ostajali dužni.

“Samoprozvani ekspert” i “stranački populista”.

Zastupnik SDP-a u Parlamentu FBiH Damir Mašić nedavno je Čavalića nazvao:

“Samoprozvanim ekonomskim ekspertom” i “stranačkim populistom”.

Reagujući na prijedlog povećanja penzija za 20 posto, Mašić je otvoreno doveo u pitanje njegovu ekonomsku vjerodostojnost i optužio ga za politički oportunizam.

Čavalić je odgovorio u nešto blažem tonu, ali nije propustio ironiju:

“Možda će vrlo brzo kolega i glasati za sličan, ali vladin prijedlog – što je tek onda paradoks.”

Paradoks je, čini se, danas još veći.

Uvreda za uvredu: “benzinske diplome” i “uhljebi”

Politički sukobi nisu se zadržali samo na institucionalnim raspravama.

U javnim prepucavanjima s analitičarkom Ivanom Marić, koja je bliska Trojci, Čavalić je otišao i korak dalje, aludirajući na njeno obrazovanje:

“Lijep dan je kada te na ekonomskim pitanjima spominje nekakav politolog sa sumnjivim, benzinskim diplomama.”

Marić mu nije ostala dužna:

“Neka nam oni koji rade dva-tri dana mjesečno objasne zašto trgovci moraju raditi nedjeljom.”

Ni tu nije bio kraj. Čavalić je vlast optuživao za “pravnu anarhiju”, diskriminaciju u primjeni zakona i pogodovanje pojedinim sredinama, posebno u slučaju izuzeća od zabrane rada nedjeljom.

SDP-ovi kadrovi: od kritike do otvorenih prozivki

Kritike na njegov račun dolazile su i iz drugih SDP-ovih redova.

Zastupnik u Skupštini KS Samir Avdić javno je ismijavao ekonomske stavove koji dolaze iz kruga Čavalića, dovodeći u pitanje tvrdnje o štetnosti određenih politika poput zabrane rada nedjeljom.

Slično je reagovao i Aner Žuljević, koji je tvrdio da rast fiskalnog prometa u RS nema veze s politikama koje Čavalić zagovara, već s procesom fiskalizacije.

Drugim riječima – politički jaz bio je dubok, konstantan i ličan.

Kritika “partijskog feudalizma”

Čavalić nije štedio ni Vladu FBiH kada je riječ o velikim projektima.

Za Južnu plinsku interkonekciju optuživao je vlast da “bježi od odgovornosti”, dok je u ekonomskim analizama često govorio o sistemu koji proizvodi zavisnost građana od budžeta i guši privatni sektor.

Njegov diskurs bio je jasan: manje države, više tržišta, manje političkog intervencionizma.

Upravo suprotno od onoga što su zagovarale stranke Trojke.

Pa šta se promijenilo?

Ostaje ključno pitanje: šta se u međuvremenu promijenilo? Odgovor je krajnje jednostavan - nakon što mu je, kako izvori tvrde, dizao pobunu u stranci i kovao plan da preuzme rukovodeće mjesto od Efendića, Čavalić je prije nego što je izbačen odlučio da napusti Stranku za BiH.

Međutim, tri i po godine na parlamentarnom budžetu (na kojem je ovaj veliki ekonomski liberal i simpatizer slobodnog tržišta proveo manje-više kompletan radni vijek) su se Čavaliću osladile, pa je ponudio svoje ime na trgovinu na političkom tržištu.

Uslov je, prema našim saznanjima bio jednostavan - jedno od prva dva mjesta na kompenzacijskog listi, s obzirom da je i sam Čavalić svjestan nepopularnosti koje uživa na terenu.

A jedini koji mu je to bio spreman ponuditi je kompromitovani Konaković čija je stranka trenutno u fazi raspada.

Politika bez principa ili pragmatizam?

Ovakvi politički zaokreti nisu novost u BiH, ali rijetko su ovako očigledni i dokumentovani kroz godine javnih sukoba.

Od “benzinskih diploma”, “uhljeba”, “populista” i “eksperata” – do potencijalnih stranačkih kolega.

Ako se transfer u NiP zaista realizuje, ostaje da se vidi hoće li Čavalić zadržati isti nivo kritičnosti prema politikama koje je ranije napadao - a to su bile gotovo sve ključne politike Trojke – ili će, kao i mnogi prije njega, otkriti da su kompromisi cijena ulaska u vlast.

Jedno je sigurno: politička memorija javnosti u ovom slučaju neće biti kratka.

Inače, NiP će Čavaliću biti četvrta stranka. Prethodno je bio član Naše stranke, Nezavisnog bloka te Stranke za BiH.