Nakon vandalskog incidenta u sarajevskoj Ferhadiji, u kojem su crvenom bojom išarani izlozi poslovnih prostora i iscrtani simboli “4S”, iz Republike Srpske uslijedila je dobro poznata politička koreografija: prije nego što je istraga i počela davati odgovore, politički vrh RS-a već je ponudio gotovu interpretaciju događaja, njegov motiv, historijski kontekst i civilizacijsko značenje.
Sijanje mržnje
Premijer RS Savo Minić ustvrdio je kako je riječ o “vandalskim ispadima usmjerenim prema srpskom kapitalu u Sarajevu”, ocijenivši incident pokušajem “zastrašivanja i širenja mržnje”. Delegat SNSD-a Radovan Kovačević otišao je korak dalje, pitajući predstavlja li događaj “najavu nove kristalne noći u Sarajevu”, pri čemu je incident povezao i sa 1914. i 1992. godinom, evocirajući slike obilježavanja srpskih kuća i stanova. Poslanik SNSD-a Miroslav Vujičić zaključio je da je “Sarajevo pokazalo da nema tolerancije prema Srbima”.
Najdalje je, očekivano, otišao Milorad Dodik. On je ustvrdio kako je “mržnja Sarajeva prema Srbiji, Republici Srpskoj i Srbima jača od ekonomskog interesa i želje za saradnjom”, te događaj doveo u vezu s “najmračnijim razdobljima evropske historije”, uz poruku da se takve stvari “neće zaustaviti”. Na kraju je čak pozvao firme iz Srbije i Republike Srpske da napuste Sarajevo.
Sve to izgovoreno je u trenutku kada javnost još nije znala gotovo ništa: ni ko stoji iza incidenta, ni koji je njegov motiv, ni postoji li uopće politička ili nacionalna pozadina cijelog događaja.
A onda je uslijedio detalj koji cijelu konstrukciju čini gotovo grotesknom. Načelnik Općine Stari Grad Irfan Čengić saopćio je da poslovni prostor nije u vlasništvu srpskih firmi, da zakupac nije srpske nacionalnosti, te da se radi o italijanskom brendu. Drugim riječima, politička i medijska mašinerija iz RS-a proizvela je čitav narativ o progonu Srba na temelju pretpostavki koje su se vrlo brzo počele raspadati pod težinom elementarnih činjenica.
No činjenice u ovakvim situacijama ionako nisu presudne. Njihova funkcija je uglavnom dekorativna. Jer ovdje nije riječ o nekoliko grafita i prosutoj farbi. Riječ je o političkoj tehnologiji koja godinama opstaje na istom principu: svaki incident u Sarajevu mora biti predstavljen kao simptom duboke i sistemske mržnje prema Srbima, bez obzira na stvarne okolnosti događaja. Izolovani slučaj momentalno se pretvara u kolektivnu dijagnozu, a pojedinačni incident u dokaz navodne istorijske zakonitosti.
Takva retorika nije samo neodgovorna. Ona je duboko cinična. U zemlji koja iza sebe ima ratno iskustvo, masovne zločine i trajno traumatizirano društvo, prizivanje “Kristalne noći”, 1914. i 1992. godine nije politička nepromišljenost, nego svjesno upravljanje emocijama straha. To je pokušaj da se javnost zadrži u stanju permanentne ugroženosti, jer upravo iz tog osjećaja dio političke scene crpi vlastitu legitimaciju.
Lešinarenje lešinara
Paradoksalno je da isti oni koji godinama banaliziraju ratne zločine, relativiziraju historijske činjenice i održavaju etničku paranoju kao dominantan oblik političke komunikacije, danas nastupaju kao zabrinuti čuvari tolerancije i suživota.
Naravno da svaki vandalski čin treba osuditi i istražiti. Ako se pokaže da iza svega stoji nacionalna mržnja prema Srbima, odgovorni moraju biti sankcionirani. Ali ozbiljna politika upravo zato postoji da bi u osjetljivim trenucima smirivala društvo, insistirala na činjenicama i odbijala histeriju kao način političkog djelovanja.
Ovdje se dogodilo suprotno. Prije nego što je istraga završena, već su bile prizvane historijske traume, otvorene kolektivne rane i konstruisana atmosfera gotovo egzistencijalne prijetnje. Incident je poslužio kao sirovina za novu proizvodnju straha.
I upravo tu leži najveći problem. Ne u nekoliko huligana sa kantom farbe, nego u političkoj kulturi koja od svakog incidenta pravi moralnu paniku, od svake budale politički manifest, a od svakog društvenog poremećaja novu priliku za trgovinu kolektivnim strahom.
