U danima uoči još jedne kolektivne dženaze u Potočarima, Nedžiba Salihović iz bratunačkog sela Biljača uči fatihe za svakog od ubijenih članova uže i šire porodice. Osim supruga Rifeta, tokom genocida u Srebrenici ubijeni su i njen sin Kiram, brat Sadik Zukić, više od 100 bliskih rođaka.

Trenutak rastanka

- Ovo me baš pogodi, a 11. juli me potrese da ne mogu za mjesec da se oporavim. Onoliku familiju izgubiti – sina, brata, muža, daidžiće, amidžiće, tetiće, zetove... neki ni oženjeni nisu bili. Kad počnem učiti fatihe, ne možeš ih nabrojati. I ovih deset, koje ukopavamo ove godine, sve su to moja braća i moji sinovi. Sve je to naše Podrinje – kroz suze govori Nedžiba.

Početka genocida, trenutaka rastanka sa suprugom u Potočarima, kojem je iz naručja uzela osmomjesečnog unuka, živo se sjeća i 31 godinu poslije. Muž Rifet je ubijen u Potočarima, Kiram na putu smrti prema slobodnoj teritoriji, a Nedžiba je nakon agresije obišla 11 masovnih grobnica, pet puta išla na identifikaciju u Tuzlu, kako bi pronašla i u jednom danu ukopala njihove nekompletne posmrtne ostatke.

Dolina tuge

- Znao je da neće preživjeti, jer je vidio da su se okupili Mladićevi zlikovci, a ja sam mislila da neće preživjeti ni muško, ni žensko. Moj mi je muž rekao da čuvam djecu i unuče. Bori se, srce moje, da preživiš kako znaš, to su moje zadnje riječi bile. Godine koje sam proživjela s njim nikad ne mogu zaboraviti. Zato su Potočari danas mračna dolina tuge. Sinoć čekam jaciju, pa se pitam kako ja to mogu da izdržim. Tri i po godine u Srebrenici sam preživjela i opet moje komšije Srbi, nažalost, negiraju moje izjave. Uzdam se u dragog Allaha, On me jedini spašava. Muža sam sinoć sanjala, došao da mi traži 100 maraka da daruje praunuče – priča nam Nedžiba.

Očaj i bol koje osjeća danas jednako su jaki kao i 1995. godine, kada je u Dubravama kod Tuzle od vojnika UN-a tražila informaciju o svojim voljenima. Taj trenutak ostao je zabilježen na fotografiji američkog reportera Rona Haviva, koja je postala jedno od najupečatljivijih svjedočanstava o genocidu u Srebrenici.

I ovih deset, koje ukopavamo ove godine, sve su to moja braća i moji sinovi. Sve je to naše Podrinje, kroz suze govori Nedžiba.