Više od 30 godina nakon rata još nismo raščistili sa nedavnom prošlošću. Kako onda, bez toga, možemo graditi i gledati u budućnost i na koji način postići da se u cijelom bh. društvu prihvati istina o počinjenim zločinima i genocidu.
Razgovarli smo s dr. Almirom Grabovicom, naučnim saradnikom Univerziteta u Sarajevu (UNSA) – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarondog prava.
Grabovica je doktorirao na temi presuda njemačkih sudova koje se odnose na ratne zločine u BiH, s posebnim osvrtom na pravnu kvalifikaciju genocida u praksi njemačkog pravosuđa. Njemački sudovi presudili su, podsjetimo, da je osim u Srebrenici genocid nad Bošnjacima počinjen i u drugim gradovima u Bosni i Hercegovini - Doboju, Foči, Kotor Varoši i Osmacima u Kalesiji, a Grabovica ističe da je značaj tih presuda višestruk i historijski neprocjenjiv.
- Smatram da je suočavanje s prošlošću jedan od fundamentalnih naučnih i društvenih preduvjeta za izgradnju trajnog mira i stabilnog demokratskog poretka u Bosni i Hercegovini. Činjenica da više od tri decenije nakon završetka sukoba živimo u društvu paralelnih i suprotstavljenih narativa o karakteru ratnih događaja, dok se u javnom prostoru kontinuirano osporavaju ili relativiziraju sudski utvrđene činjenice, direktno koči naš napredak - istakao je.
Društvo zarobljeno u vještačkim podjelama
Takav ambijent, kako dodaje, ne samo da onemogućava izgradnju međusobnog povjerenja, već drži bosanskohercegovačko društvo zarobljenim u vještačkim podjelama koje se, nažalost, transgeneracijski prenose na mlade ljude koji rat i agresiju nisu ni doživjeli.
- Polazeći direktno od rezultata mog naučnog istraživanja o presudama njemačkih sudova, želim naglasiti da pravosuđe ima apsolutno nezamjenjivu ulogu u utvrđivanju objektivnih činjenica o najtežim međunarodnim zločinima - naveo je.
Smatra da se proces prihvatanja istine i izgradnje budućnosti mora voditi kroz tri ključna pravca:
1. Depolitizacija prošlosti
Prihvatanje istine ne smije i ne može biti predmet političkih trgovina, kompromisa ili dnevno-političkih polemika.
Pravosnažne presude kako domaćih, tako i međunarodnih sudova, moraju biti validan i naučno održiv temelj za društveni konsenzus. Sudski utvrđene činjenice moraju postati integralni dio našeg obrazovnog sistema, naučnoistraživačkog rada i institucionalne kulture sjećanja.
2. Individualizacija krivice naspram kolektivne odgovornosti
Kao doktor pravnih nauka, smatram da je ključno u javnosti stalno podcrtavati jedan od osnovnih principa savremenog krivičnog prava – utvrđivanje individualne krivične odgovornosti ne znači pripisivanje kolektivne krivice bilo kojem narodu.
Naprotiv, skidanje tereta kolektivne odgovornosti sa čitavih etničkih grupa i njeno lociranje na pojedince – izvršioce – predstavlja možda i najvažniji pravni doprinos istinskom pomirenju.
3. Kontinuitet naučnog rada i procesuisanja
Protok vremena ne umanjuje potrebu za pravdom. Iskustvo njemačkog pravosuđa nas uči da nacionalni sudovi mogu dati kolosalan doprinos očuvanju historijske istine čak i kada postupaju decenijama nakon izvršenja zločina. Stoga je nužno nastaviti bezrezervnu podršku naučnim istraživanjima, otvaranju preostale arhivske građe i procesuiranju svih preostalih odgovornih lica. Na koncu, duboko vjerujem da Bosna i Hercegovina može graditi prosperitetnu budućnost isključivo ukoliko se ona rigorozno zasniva na vladavini prava, bezuslovnom poštivanju sudskih odluka i objektivnom, naučnom odnosu prema prošlosti.
Bez prihvatanja pravno verifikovanih činjenica, svaka priča o pomirenju ostaje samo prazna politička fraza. Uvažavanje tih činjenica je civilizacijski iskorak kojim se štiti dostojanstvo žrtava i stvaraju pravne i društvene barijere da se takvi zločini na ovim prostorima više nikada ne ponove - naveo je Grabovica.
Sasvim je jasno da su političari ti koji su najodgovorniji kada u svojim izjavama negiraju genocid i relativizuju ratne zločine. Znamo da je izmjenama Krivičnog zakona zabranjeno negiranje genocida i koliko Tužilaštvo BiH (ne) radi da tom negiranju stane ukraj, baš kao i veličanju ratnih zločinaca kojima su iscrtani murali u nekoliko bh. gradova.
Neselektivna primjena prava
Stoga se nameće pitanje koliko je realno očekivati da se takva poražavajuća praksa suzbije, odnosno promijeni u skladu sa civilizacijskim vrijednostima, te da odgovorni preuzmu odgovornost za svoj (ne)rad, odnosno postupke?
- Iskustvo njemačkog pravosuđa, koje je bilo u fokusu mog doktorskog istraživanja, jasno pokazuje da dosljedna i neselektivna primjena prava predstavlja jedan od najvažnijih i najefikasnijih odgovora na negiranje najtežih međunarodnih zločina.
Suština i ključni problem s kojim se suočavamo u Bosni i Hercegovini nije u samom donošenju zakonskih normi, nego prvenstveno u njihovoj dosljednoj, pravovremenoj i nepristrasnoj primjeni - ističe naš sagovornik.
Naglašava da pravosnažne sudske presude imaju višestruku i duboku društvenu funkciju.
- One ne služe isključivo retributivnoj pravdi i kažnjavanju odgovornih pojedinaca, već predstavljaju autoritativno, pravno verifikovano utvrđivanje činjenica. Upravo te činjenice moraju činiti granitnu osnovu za očuvanje historijske istine i razvoj zdrave kulture sjećanja.
Zbog toga, svako negiranje ili relativizacija sudski utvrđenih činjenica ne predstavlja samo uvredu za žrtve, već i direktan, otvoren napad na vladavinu prava i proces suočavanja s prošlošću - naglasio je.
Kada analiziramo situaciju u Bosni i Hercegovini, podvlači Grabovica, očigledno je da normativni okvir postoji.
- Imamo krivičnopravnu zabranu negiranja genocida i veličanja pravosnažno osuđenih ratnih zločinaca kroz dopune Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Međutim, moram naglasiti da efikasnost svakog, pa i najboljeg zakonskog rješenja, u konačnici zavisi isključivo od njegove implementacije u praksi.
Samo pravovremeno i nepristrasno postupanje nadležnih pravosudnih institucija, bez obzira na političku funkciju ili etničku pripadnost onoga ko krši zakon, može doprinijeti jačanju narušenog povjerenja građana u pravni sistem. To je jedini način da se pošalje jasna i nedvosmislena poruka da su negiranje međunarodnih zločina i crtanje murala u čast njihovih počinilaca civilizacijski i zakonski potpuno neprihvatljivi u jednom demokratskom društvu - ističe on.
Sistemski i višedimenzionalni pristup
Odgovara i na pitanje kako preći sa poražavajuće prakse na kulturu odgovornost.
- Vjerujem da je korjenita promjena ove poražavajuće prakse realna i moguća, ali ona ultimativno zahtijeva dugoročan, sistemski i višedimenzionalni pristup koji bih podijelio na tri ključna stuba odgovornosti:
1. Pravosudni aktivizam i nezavisnost
Pravosudne institucije, prvenstveno Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, moraju preuzeti proaktivnu ulogu. Rezultati mog istraživanja potvrđuju da su njemački sudovi, primjenjujući načelo univerzalne jurisdikcije, dali ogroman doprinos borbi protiv nekažnjivosti i očuvanju činjenica o zločinima u Bosni i Hercegovini upravo zato što su pravo primjenjivali dosljedno i bez političkih kalkulacija. To je najefikasniji mehanizam zaštite dostojanstva žrtava i očuvanja integriteta međunarodnog krivičnog prava. Naše pravosuđe mora primijeniti taj nivo profesionalne rigoroznosti.
2. Institucionalna i društvena sinergija
Odgovornost za suočavanje s prošlošću i suzbijanje revizionizma ne može i ne smije biti prebačena isključivo na leđa pravosuđa. To je podjeljena odgovornost svih društvenih aktera. Pored efikasnog rada tužilaca i sudija, ključnu ulogu imaju obrazovni sistem, naučna istraživanja i javni prostor koji mora biti striktno zasnovan na činjenicama iz pravosnažnih presuda, a ne na političkim mitovima.
3. Odgovornost nosilaca javnih funkcija
Političke elite i nosioci javnih funkcija moraju snositi kako krivičnu, tako i političku i moralnu odgovornost za svoje postupke ili svjesni nerad. Samo zajedničkim, institucionalnim djelovanjem akademske zajednice, medija i civilnog društva moguće je izgraditi društveni ambijent u kojem će poštivanje sudskih presuda i vladavine prava predstavljati opšteprihvaćene, bazične civilizacijske vrijednosti. Društvo koje ne poštuje sopstveni pravni poredak i ignoriše sudske presude ne može razvijati kulturu odgovornosti niti graditi evropsku budućnost - zaključuje naš sagovornik.
Postavla se pitanje je li upravo činjenica da su mnogi ratni zločinci i danas na slobodi i rugaju se žrtvama, a posebno povratnicima, ili su nekažnjeno pobjegli u Srbiju, zapravo najveći kamen spoticanja našoj boljoj budućnosti. Kako smo tako nešto kao država sebi dopustili?
- Borba protiv nekažnjivosti predstavlja jedan od najvažnijih i najčvršćih temeljnih principa savremenog međunarodnog krivičnog prava. Sa naučnog, ali i duboko ljudskog aspekta, svaka osoba za koju postoje relevantni dokazi da je odgovorna za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti ili genocid morala bi biti izvedena pred lice pravde.
Taj proces ne smije zavisiti od vremena koje je proteklo od izvršenja krivičnog djela, niti od države u kojoj se osumnjičeni trenutno nalazi. Kada pravni sistem zakaže i dozvoli da optuženi ostanu na slobodi, kod žrtava, njihovih porodica i povratničke populacije stvara se opravdan i dubok osjećaj da pravda nije ostvarena. To ne samo da produbljuje njihovu traumu, već predstavlja i najveći kamen spoticanja u procesu suočavanja s prošlošću, jer je nemoguće graditi međusobno povjerenje na temeljima nekažnjene nepravde - napominje Grabovica.
Procesuiranje zločina
Podvlači da je upravo iskustvo njemačkog pravosuđa, koje čini srž njegovog doktorskog rada, empirijski pokazalo da procesuiranje međunarodnih zločina ne smije i ne može biti ograničeno striktnim državnim granicama.
- Primjenom načela univerzalne jurisdikcije, njemački sudovi su preuzeli odgovornost, procesuirali osobe odgovorne za zločine počinjene u Bosni i Hercegovini i time poslali historijsku poruku: najteži međunarodni zločini nikada ne zastarijevaju, a počinioci ne smiju računati na sigurno utočište samo zato što su fizički napustili državu u kojoj su zločine izvršili.
Činjenica da se značajan broj osumnjičenih i optuženih za ratne zločine i danas slobodno kreće ili nalazi utočište u susjednim državama, poput Srbije, predstavlja poražavajući izazov za naš pravosudni sistem, ali i za cjelokupno društvo. Pitanje kako smo to kao država sebi dopustili zahtjeva analizu složenih pravnih i političkih faktora, koje bih sistematizovao kroz sljedeće ključne cjeline:
1. Zloupotreba instituta državljanstva i ugovora o izručenju
Najveći proceduralni problem leži u ustavnim zabranama država regiona o izručenju sopstvenih državljana, što se masovno zloupotrebljava za izbjegavanje krivične odgovornosti. Iako postoje bilateralni ugovori o pravnoj pomoći, politička nespremnost susjednih država da procesuiraju bjegunce ili ih ustupe bosanskohercegovačkom pravosuđu stvara vještačke pravne blokade.
Naša država je morala znatno agresivnije i na višim diplomatskim i međunarodnim nivoima insistirati na zatvaranju ovih pravnih praznina.
2. Protok vremena i dokazni izazovi
Kako ulazimo u četvrtu deceniju od završetka rata, predmeti ratnih zločina postaju procesno sve teži. Svjedoci umiru, dokazi blijede, a složenost međunarodne pravne saradnje usporava procese. Međutim, kao pravnik kategorično tvrdim: nijedan od ovih tehničkih ili političkih izazova ne smije biti izgovor nadležnim bosanskohercegovačkim institucijama za pasivnost. Obaveza jačanja regionalne pravosudne saradnje i insistiranja na pravdi ostaje trajna i neupitna.
3. Vladavina prava kao garant stabilnosti
Dugoročna stabilnost i evropska budućnost Bosne i Hercegovine ne zavise od deklarativnih političkih izjava, već od nepokolebljivog uvjerenja građana da pravda jednako važi za sve. Svaka pravosnažna presuda direktno cementira vladavinu prava, dok svaki neprocesuirani bjegunac koji se ruga žrtvama ostavlja otvorenu ranu koja destabilizuje društvene odnose.
Rezultati mog istraživanja nedvosmisleno potvrđuju da nacionalni sudovi – kada postupaju strogo profesionalno, nezavisno i u potpunom skladu s međunarodnim standardima – mogu imati kolosalnu ulogu u borbi protiv nekažnjivosti. Iskustvo njemačkih sudova nam služi kao jasan putokaz da odlučna primjena pravnih mehanizama štiti dostojanstvo žrtava i vraća vjeru u pravni poredak.
Zbog toga smatram da je nastavak procesuiranja svih odgovornih, bez izuzetka, bez političkih kalkulacija i bez obzira na njihovo trenutno prebivalište, bazični i eliminatorni uslov za izgradnju pravednijeg, stabilnijeg i sigurnijeg bosanskohercegovačkog društva.
