Benjamina Karić uspjela je ono što je malo kome polazilo za rukom. Pretvoriti rekonstrukciju pješačkog mosta dugog svega 40 metara u višemjesečni serijal sa sve novim nastavcima, novim rokovima i istim obećanjima. Nešto nalik na indijske sapunice, gdje u jednoj epizodi glavni glumac stoji na desnoj nozi, a tek u sljedećoj zakorači i lijevom.

Građanima je rečeno 90 dana. Dobili su više od pet mjeseci čekanja.

Izgovora načelnici Novog Sarajeva nije nedostajalo. Jednom je kriva kiša, drugi put vlaga, treći put bangkirai drvo, četvrti put dodatni radovi. Ostalo je još samo da neko optuži gravitaciju i rotaciju Zemlje.

A onda je most konačno otvoren. Samo što ni tada priča nije završila. Građani su gotovo odmah prijavili oštećenja na drvenim daskama, pa je sve izgledalo kao da je vrpca presječena prije nego što je posao zaista završen.

Prije gotovo 460 godina Sulejman Veličanstveni podigao je drveni most kod Osijeka dug oko sedam kilometara za petnaestak dana. Bez bagera, bez kranova, bez savremene mehanizacije, bez aplikacija za upravljanje projektima i bez konferencija za medije na kojima bi se objašnjavalo da je drvo upilo vlagu.

Načelnica 2026. godine ima sve što Sulejman u 16. vijeku nije imao. Tehnologiju, mašine, nadzor, elaborate i skoro 300.000 KM novca građana. Jedino nema sposobnost da rekonstrukciju mosta od 40 metara završi u roku koji je sama obećala.

Da je Sulejman Veličanstveni radio tempom Benjamine Karić, vojska bi vjerovatno još čekala na obali Drave da izvođač otkloni sitne nedostatke i sačeka povoljne vremenske uslove. Ako je za 40 metara trebalo više od pet mjeseci i nekoliko rundi opravdanja, građani imaju pravo da se zapitaju koliko će trajati projekti koji se ne mjere metrima, nego kilometrima.