Subota, 5. septembar

Teška odluka

Da, petak je prošao. Spasili smo 29 rudara iz zarušenog rudnika jame Raspotočje, nakon što su u četvrtak navečer desio gorski udar usljed zemljotresa. Već drugu noć ne spavam. Pravim planove za evakuaciju poginulih komorata. Dolazim na rudnik u osam sati, izdajem naređenje, idemo u akciju evakuacije poginulih. Šaljem specijalizirane ekipe Čete za spašavanje na mjesto gdje smo locirali četiri poginula rudara.

Pratim najhrabrije ljude, svjestan da sam donio tešku odluku, da izvlačimo poginule kroz uzane otvore koji su prokopani da bi se izvukli živi. Razorni gorski udar koji je nanio dosta zla je prošao, ali je priroda ćudljiva, realne su mogućnosti pojave još manjih gorskih udara koji bi mogli ugroziti akciju, ali vremena za čekanje nema...

Pa onda iščekivanja, nervoza, pitanja medija, ne mogu ni sam sebi da dam sve odgovore! A onda u 17 sati izvukli smo dva tijela naših komorata. Slijedi najteži dio, identifikacija žrtava i susret s porodicama poginulih. Zatim ponovo iščekivanja i iščekivanja. U 20.15 sati izvlačimo trećeg nastradalog, a u 23.30 i četvrtog. Ponavlja se isto tuga, tuga i samo tuga, ali moraju se dalje praviti planovi za nedjelju, jer još jedan komorat je pod zemljom.

Nedjelja, 6. septembar

Ključna akcija

Za noćnu smjenu članovima Čete za spašavanje izdajem naređenja da se izvrše sve pripreme kako bi se sigurno stiglo do tijela petog nastradalog komorata. U 12.30 odlazim u hotel da se pokušam odmoriti, ali san na oči ne dolazi, sve su misli usmjerene na sutrašnju akciju. Ustajem rano, razmišljam, kombiniram, pravim planove kako bismo najbrže, a ujedno na siguran način izvukli i posljednjeg nastradalog rudara iz ruševina jame Raspotočje. S tim planovima dolazim na rudnik, ali ne ide uvijek sve po planu.

Zbog velikog priliva metana na mjestu gdje se nalazi tijelo unesrećenog, noćna smjena Čete za spašavanje nije uspjela provjetriti mjesto nesreće i osigurati uvjete za rad bez izolacionih aparata. U kratkom vremenu plan koji sam smišljao cijelu noć morao sam mijenjati u vremenu od nekoliko minuta. Članovi Čete za spašavanje idu u akciju pod veoma teškim uvjetima, veliki priliv metana i zarušena prostorija gdje se nalazi unesrećeni, pritisak javnosti i iščekivanje porodice unesrećenog daje dodatni pritisak.

Radovi na evakuaciji unesrećenog obavljaju se rukama uz najprimitivniji alat koji ne varniči, odvijaju se cijeli dan, a čini se kao da traje vječnost. Napokon oko 19 sati, ako se tako može reći, dobra vijest, ekipa članova Čete za spašavanje uspjela je doći do nastradalog komorata. Zbog teškog i iscrpljujućeg rada mijenjaju se ekipe članova za spašavanje i konačno oko 23 sata tijelo nastradalog Fejze Isakovoća je izneseno na površinu.

Ponedjeljak, 7. septembar

Komemoracija i dženaza

Spavao sam tri do četiri sata. Ustajem u pet, razmišljam o prošlim danima, današnjoj komemoraciji, dženazi nastradalih pet komorata, razmišljam o preživjelima, ali i o ostalim rudarima koji su zaposleni u jami Raspotočje, razmišljam o njihovoj budućnosti. Iako je to kruh sa sedam kora, to je njihov kruh. U cilju povećanja njihove sigurnosti neke odluke će se morati donijeti i u tim jutarnjim satima su i donesene. Odlazim na komemoraciju, vidim i tu veliku rudarsku solidarnost koja se može osjetiti samo u ovoj oblasti. Teško mi je zbog poginulih rudara, ali sam ujedno i ponosan što sam i ja rudar. Nakon zajedničke dženaze odlazim kući u Tuzlu da bih se pripremio za nastavak aktivnosti na utvrđivanju uzroka i posljedica ove teške nesreće u jami Raspotočje.

Utorak, 9. septembar

Istražne radnje

Jutro u Tuzli je maglovito. Osjećam se odmornije, spavao sam nešto duže nego prethodnih noći. Prije polaska za Zenicu pregledam internetske portale da vidim izvještavanja o nesreći u jami Raspotočje. Razočaran sam učešćem i izjavama pojedinih, kako su ih nazvali, rudarskih stručnjaka, koji su iskoristili priliku samo u svrhu neuspješne lične promocije, ali šta se tu može, osim sažaljenja. Krećem prema Sarajevu pa ću u Zenicu, da nastavim rad na istrazi uzroka ove velike rudarske nesreće.

Na rudniku jame Raspotočje slažem i pripremam dokumentaciju koja mi je potrebna za kompletiranje istražnih radnji. Radnici na rudniku i dalje pod dojmom velike nesreće, ali život teče dalje, ljudi dolaze na posao, izvode se neophodni rudarski radovi... Rudarsko okno je i dalje u funkciji. Na rudniku završavam aktivnosti oko 16 sati. Idem u hotel da se odmorim. U gradu atmosfera dijametralno suprotna u odnosu na jučer.

Jučer su se ulicama Zenice slivale tužne kolone prema Kamberovića Polju na posljednji ispraćaj poginulim rudarima, a danas razdragane kolone mladosti ogrnute zastavama BiH slijevaju se prema Bilinom polju, gdje naši „Zmajevi“ počinju kvalifikacije za Evropsko fudbalsko prvenstvo, razmišljam da li da idem na utakmicu i na kraju odlučujem - idem i ja gledati naše „Zmajeve“. I gledao sam ih..., ali ni oni nisu popravili raspoloženje ljudi u gradu.

Srijeda, 10. septembar

Zabrinuti radnici

Radio sam do 17 sati, naporan dan. Od jutarnjih sati pravim s kolegama plan aktivnosti kako bismo na najefikasniji način priveli kraju posao oko nesretnog događaja u jami Raspotočje. Treba klasirati ogromnu količinu dokumentacije (opće, projektne, dozvole, uputstva, dosjee radnika...), ali, srećom, imam veliku pomoć od kolega koji sa mnom rade u zajedničkom timu. Prolazim krugom rudnika, pojedini radnici me zabrinuto pitaju šta će biti s rudnikom, šta će biti s našim radnim mjestima. Odgovaram onako kako mislim i u šta sam uvjeren - da ovaj rudnik ima perspektivu i da će se u budućnosti odvijati rudarski radovi u plićem dijelu jame, u potpunosti svjestan da im ja to ne mogu obećati i da je to posao stručnih ljudi i menadžmenta rudnika.

Oko podneva počeo je veoma težak dio radnog dana kada sam počeo uzimati izjave od spašenih komorata. Cijelih 18 sati njihovog zatočeništva u utrobi zemlje zvanoj jama Raspotočje veoma emotivno preživljavam s njima. Ovaj zadatak me čeka i sutra...

Četvrtak, 11. septembar

Čvrsta volja i vjera
 
I cijeli četvrtak sam proveo s radnicima koji su preživjeli golgotu u jami Raspotočje. Priče su različite, emotivne, teške, ovisno o mjestu gdje se nalazio pojedini radnik u vrijeme gorskog udara, puta kretanja prema traženju izlaza, vraćanja sa zatvorenih izlaza, ponovnih pokušaja, gubljenja nade, ali i čvrste volja i vjere u spašavanje.

U pričanju svoje drame pojedini radnici plaču, drugi su stabilniji, smireni, dok s njima razgovaram, imam ponekad osjećaj kao da se to nije njima dešavalo, osjećam veliku hrabrost, karakter i snagu u tim ljudima. Na osnovu izjava slažu se kockice koje će biti složene u jednu cjelokupnu – izvještaj - zapisnik o uzrocima i posljedicama ove nesreće. Prekidam ovaj teški i iscrpljujući rad u 15 sati da bih se odmorio i bio spreman za sutrašnji dan. Danas sam umorniji nego jučer.
 
Petak, 12. septembar

Pitanja, odgovori, priče....

I opet isto kao i jučer, pitanja, odgovori, priče... Sve se teže nosim s ovim dijelom istrage. Pokušavam sakriti emocije, ostati pribran i ohrabriti te ljude. Koliko uspijevam, ne znam ni sam. Završavam oko 14 sati s ovim radnim danom i krećem za Tuzlu kući, gdje ću za vikend, nadam se, odmoriti u krugu porodice i nadam se da neće biti „teških“ poziva. Ne ponovila se ova sedmica...