Za četiri dana, kroz malu bosansku čaršiju Puračić, koja se prvi put pominje 1249. godine, a osnovao ju je neki vojvoda Purča, na 153. po redu vašar, najveći u zemlji, prema grubim procjenama, proći će više od stotinu hiljada ljudi iz cijele BiH i inozemstva. Poslije jednomjesečne kampanje i općih izbora, vašar ovim ljudima dođe kao odmor i nagrada.
Na ulazu u Puračić, ljudi su otvorili svoje avlije i pretvorile ih u parkinge, tako isto su uradili sa svojim njivama. Dvije simpatične djevojke Edina i Mauresela, kao policajci saobraćajci ljude navode na parking koji košta 3 marke, bez ograničenja vremena.
Malo dalje, na samom ulazu u Puračić, prije neviđene vreve, cike, gužve, pjesme, urnebesa, igre u kolu, je pečenjara Emira Jašarevića-Pupe, najpoznatija u regiji. U jednom turnusu peče petnaestero janjadi. Nema mu ravnog nadaleku.
U poslijepodnevnim satima, vašar u Puračiću, zahvaljujući lijepom oktobarskom suncu, doživljava svoju kulminaciju. No, ko ne kupi halve, nije bio na vašaru. Prodaju je, na svakom koraku, a najbolja je kod gračaničkih majstora, Salkića.
Onda na red dolaze izvorne pjesme, pjevači sa raznim „umjetničkim“ imenaima, „Refkini ahbabi“, „Sateliti“, grupa Hasana Frnjanovića, čuvenog violiniste ovog kraja. Iz snažnih zvučnika odjekuje pjesma „Igra Mina, a očima šara“, sa drugog se pjeva „Ima para u mene barabe, kad nestane ima u mog babe“. I tako redom. Igraju i stari i mladi. Narodu bilo dosta poplava i klizišta i svih belaja, pa odlučio da se malo razgali.
- Navali narode, iz malog zvučnika viče i dere se prodavačica i na štandu nudi sve na kilogram. I na koncu, susrećemo dvoje šuoumena, muškarca i ženu. Za njih nisu važne godine, važno je biti zabavljač i gazdi mušteriju privući.
Nećemo ovaj put o onima koji su prodavali falsifikovano zlato, konjak napravljen od običnog soka, navodnu tašnu od zmijske kože i aligatora, niti pitati kako može deset čokolada za marku, niti mudrovati za recept puračićke „ćaske“, specijaliteta u zemljanom posuđu. Tek smo sa ovdašnjim hroničarem Mihadom Sakićem, promuhabetili pokoju o tome kada je bečki Jevrej Mikajl Cimerman koji je živio u ovoj čaršiji, prije stotinu godina donio prvu nogometnu loptu, o čuvenim puračićkim slikarima i pjesnicima.
Bilo, pa prošlo, a puračićki vašar živi.
