Zbog negativnog stava društva prema oboljelima od šizofrenije, predrasuda da se ne mogu liječiti i da su opasni, ove osobe nepravedno su stigmatizirane i diskriminirane. 

 Foto: Ž. Miličević (Ivana s pacijentima Centra za mentalno zdravlje) 

Međutim, Ivana Jurić (38) iz Mostara, koja boluje od paranoidne šizofrenije, čisti je dokaz da se s ovom bolešću može živjeti normalno, isto kao i bez nje, te da čovjek zapravo nije dijagnoza. Njena želja za životom nadvladala je ovu opaku bolest i Ivana već nekoliko godina, otkako redovno uzima lijekove, nema simptome ove bolesti. 
 
Razvod i strahovi

Prve znakove depresije i psihoze Ivana je osjetila početkom rata, kada je sa svojom porodicom izvjesno vrijeme provela u zatočeništvu. 

- Rodom sam iz naselja Radeš kod Konjica. Kad je počeo rat, bili smo u kućnom pritvoru, nekoj vrsti zatočeništva, jer se nismo mogli kretati kuda smo htjeli. Otac mi je, također, tada bio u zarobljeništvu, a ja sam bila u pubertetu, tako da su svi ti strahovi utjecali na mene. Odatle smo nekim konvojem prebačeni u Livno i tada su krenuli ružni snovi te sam počela osjećati depresiju i psihozu - počinje svoju ispovijest Ivana. 

Prvi put u bolnici je zbog napada u vidu noćnih mora i halucinacija završila 1995. godine, a stanje joj se pogoršalo dvije godine kasnije zbog neredovnog uzimanja lijekova. Uprkos bolesti, u međuvremenu je završila Srednju medicinsku školu za sestru primalju te se udala i rodila kćerkicu.

- Ponovo sam počela preskakati terapiju i onda mi se stanje pogoršalo. Imala sam nesreću, udala sam se za čovjeka koji je bio alkoholičar. Tukao me je i maltretirao. Tada sam ponovo trebala ležati u bolnici, ali mi se bilo žao odvojiti od kćerke koja je bila beba. Svi je to utjecalo na mene i te 2000. godine skočila sam sa 14. sprata zgrade "Zvjezdara" u Mostaru pokušavši izvršiti suicid - sjeća se Ivana. 

Zadobila je teške fizičke povrede koje su vidljive i danas. Pola godine je bila nepokretna, ali je uz pomoć roditelja, koji su joj uvijek davali podršku, nadvladala i tu situaciju te je uspjela prohodati. Kad je shvatila da je učinila veliku grešku, koja je umalo koštala života, Ivana je odlučila okrenuti stranicu i početi s liječenjem. 

- Kad je zbog razvoda, 2003. godine, kćerkica dodijeljena ocu, ponovo sam bila posustala te sam opet završila u bolnici. Međutim, pokojni dr. Boris Maslov mi je odredio dobru terapiju i od 2007. nemam simptome bolesti. Redovno dolazim na kontrolu u Centar za mentalno zdravlje Mostar kod dr. Marka Martinca. Osoblje ovog centra uvijek mi je na usluzi i, zahvaljujući mojoj upornosti i njihovoj pomoći, danas živim normalnim životom. Jedino imam problem s trigliceridima i holesterolom i malo sam se udebljala pa moram voditi računa o prehrani - ističe kroz smijeh Ivana. 

U međuvremenu je pronašla i honorarni posao. Već osam godina održava čistoću u pojedinim mostarskim zgradama, a navečer se brine o starijoj komšinici, kojoj kupuje lijekove te joj pomaže u kućanskim poslovima. Žali što nikad nije imala priliku raditi svoj posao, kao sestra babica.

- Možda bih, da nisam nastradala, to i radila. To mi je ostala neostvarena želja, ali raditi to s mojom bolešću je malo teže - dodaje Ivana. 

Nakon razvoda njena kćerka je dodijeljena ocu, a potom stricu i baki, ali Ivana s njom redovno ostvaruje kontakt i brine se o njoj.

- Ona ima 15 i po godina i drugi je razred srednje škole. Redovno se viđamo i bliske smo. Jedino je malo ružim što je lijena za učiti i uvijek je savjetujem da bude dobra učenica - kaže Ivana. 

Jurić je već duže vrijeme na čelu mostarskog Udruženja za zaštitu i unapređenje mentalnog zdravlja "In spe", koje nastoji poboljšati položaj osoba sa psihičkim problemima u lokalnoj zajednici.

Pomoć prijateljice

Preko Udruženja Ivana se danas bori protiv problema stigme i diskriminacije s kojima se svakodnevno susreću osobe sa psihičkim poteškoćama.

- Još neki ljudi znaju govoriti stvari tipa da nismo normalni, iako ima i onih koji nas prihvataju. Meni je, recimo, najteže bilo u srednjoj školi kad su me prijateljice izbjegavale i ismijavale me zbog moje bolesti. To mi je teško padalo, ali sam i tada imala podršku najbolje prijateljice Sandre Martić, koja mi je, kad bih pala u depresiju, donosila zadaću i pomagala da upratim nastavu s koje bih izostala. I kad sam se udavala, ona mi je bila vjenčana kuma. Danas živi u Njemačkoj, ali kad god dođe u Mostar, posjeti me i pijemo kafu - dodaje Ivana.

Kaže da ona lično u društvu nije osjetila neki drugi vid odbacivanja, ali je svjesna da toga ima prema drugim osobama koje pate od mentalnih bolesti. 

- Čovjek nije dijagnoza i to svi moraju znati. Osobe izložene stigmi često imaju osjećaj niskog samopoštovanja i strah od odbacivanja pa se povlače u sebe i na taj način ponovo ulaze u začarani krug. To može dovesti do toga da oni odgode traženje pomoći ljekara ili pokušaju sakriti bolest da bi izbjegli sram, diskriminaciju i izolaciju, a onda i do pogoršanja stanja. Ova se bolest može držati pod kontrolom ako se na vrijeme počne liječiti te ako se redovno uzima terapija - poručuje Ivana. 

Martinac: Tabu tema 

Voditelj Centra za mentalno zdravlje Doma zdravlja Mostar dr. Marko Martinac kaže da su osobe koje boluju od šizofrenije i ostalih psihičkih bolesti još stigmatizirane i nemaju status u društvu kakav zaslužuju.

Foto: (Martinac: Ravnopravni članovi)

- Općenito su u društvima poput naših psihičke bolesti još tabu tema. Međutim, današnji lijekovi dopuštaju da bolest zaustavimo i, uz redovno liječenje, takve osobe mogu biti punopravni članovi zajednice i živjeti životom kao i drugi ljudi - kaže dr. Martinac.

Ne smije biti stida

Svim porodicama koje u svojim domovima možda imaju osobu s mentalnim poremećajem, a koje zbog neke sramote ne žele da odu ljekaru Ivana Jurić poručuje da se ničega ne trebaju stidjeti. To su bolesti kao i ostale s kojima se može živjeti ako se na vrijeme prepoznaju i počnu liječiti. 

- Evo moj primjer je čisti dokaz da to može. Važno je samo imati volju za životom - poručila je Ivana.

Heklanje je čudo 

Na pitanje šta je najbolje opušta i smiruje, ističe da je to ispunjavanje ukrštenica i heklanje.

- Heklanje je čudo. To mi strašno pomaže jer, kad brojim one kockice, osjećam se smireno. Volim i mami pomagati oko kućanskih poslova. Uglavnom, dobro 
funkcioniram i ispunjavam sve obaveze - dodaje Ivana.