Upakovao je tijela Marija i Vernera u vreće za spavanje tako da su Turković, Dumanjić i Milovanović, po prethodnom dogovoru i planu, 27. 3. 2010. godine pronašli tajnu lokaciju za zakopavanje tijela Marija i Vernera, Milovanović je u toku dana iskopao raku u koju će zakopati tijela na tajnu lokaciju u šumi iznad sela Raštalica, Turković i Dumanjić su, po prethodnom dogovoru i planu, 27. 3. 2010. godine pribavili vozilo marke Opel Astra registarskih oznaka Republike Italije AH953 i italijanskih nacionalnih oznaka radi prebacivanja alata i drugog potrebnog materijala do lokacije za zakopavanje tijela Marija i Vernera i vozilo Audi 80 radi prebacivanja mrtvih tijela na lokaciju, tako da su Turković i Lakić, po prethodnom dogovoru i planu, 27. 3. 2010. godine angažovali osobe koje će im pomoći da prebace i zakopaju mrtva tijela Marija i Vernera na tajnoj lokaciji, Turković je angažovao njemu poznatu osobu da pomogne prilikom utovaranja mrtvih tijela iz iznajmljene kuće u vozilo, ta osoba je pristala da izvrši sve radnje po naredbi Turkovića i Dumanjića, dok je Lakić angažovao Planinčić Danijela i Rajak Dragišu da pomognu prilikom prebacivanja mrtvih tijela Marija i Vernera i da pomognu prilikom zakopavanja tijela, što su Danijel i Dragiša prihvatili radi pribavljanja imovinskih koristi novčanog iznosa, koji će im isplatiti Zijad i Milenko, pristali su da izvrše sve radnje koje im je naredio optuženi Lakić, nakon čega su se Turković, Dumanjić, Lakić, Planinić, Rajak i Milovanović, po prethodnom dogovoru i planu, u večernjim satima 27. 3. 2010. sastali u stanu na Ciglanama pa su se međusobno dogovorili da tijela Marija i Vernera prebace na tajnu lokaciju, zakopaju i pripreme grobnicu, nakon čega su, po prethodnom dogovoru i planu, mrtva tijela Marija i Vernera prebacili na tajnu lokaciju, zakopali u pripremljenoj grobnicu na tajnoj lokaciji, tako da su Dumanjić i Milovanović, zajedno sa još jednom osobom, koju je angažovao Turković, mrtva tijela Tolić Marija i Ajdari Vernera iz iznajmljene kuće, u kojoj su usmrćeni, prebacili i utovarili u vozilo marke Audi 80, Milovanović je tijela Marija i Vernera prebacio na tajnu lokciju, dok su Turković u vozilu marke Audi E57-J-85 i Lakić Milenko i Planinčić Danijel u vozilu marke Mercedes pratili i osiguravali prebacivanje mrtvih tijela do tajne lokacije, nakon čega su Lakić, Planinčić i Milovanović, po prethodnom dogovoru i planu, tijela zakopali u pripremljenoj grobnici i prije zakopavanja posuli živim krečom, nakon čega su se vratili u Sarajevo, prilikom povratka u naselju Ilidža ostavili su i zapalili vozilo Audi 80, nakon čega je Turković 28. 3. 2010. godine izvršio kontrolu na mjestu gdje su tijela zakopana i utvrdio da su zakopana na maloj dubini i da su ih pronašle i trgale divlje životinje i naredio je da se tijela zakopaju na veću dubinu, nakon čega su, po prethodnom dogovoru i planu, Lakić, Planinčić, Rajak i Milovanović, po naredbi Turkovića, 29. 3. 2010. otišli na mjesto gdje su zakopana tijela Marija i Vernera pa su Milovanović i Rajak, po naredbi Rakića, na raku nabacali zemlje i drveća da bi raku bolje zaštitili od divljih zvijeri, nakon čega su se vratili u Sarajevo da bi po povratku u naselju Ilidža, nedaleko od Rimskog mosta, bacili alat i čizme koje su prethodno koristili prilikom izvršavanja ovih radnji, nakon čega su se Turković, Lakić, Dumanjić, Planinčić, Rajak i Milovanović, po prethodnom dogovoru i planu, razišli u uvjerenju da su se u potpunosti zaštitili od otkrivanja djela i u uvjerenju da djelo neće biti nikad otkriveno, nakon čega su obitelji Tolić i Ajdari prijavili nestanak Marija i Vernera iz razloga što se nakon 25. 3. 2010. nisu javljali svojim obiteljima, nakon čega izvršenje ovog krivičnog djela i izvršioci ovog krivičnog djela nisu otkriveni sve dok u toku istrage Dumanjić Sead nije u potpunosti otkrio izvršenje djela i izvršioce krivičnog djela i pokazao gdje se nalaze zakopana mrtva tijela Tolić Marija i Ajdari Vernera, pa je opisano djelo nakon otkrivanja, s obzirom da su način i sve okolnosti izvršenja krivičnog djela izazvale veliku uznemirenost, strah i nesigurnost među građanima BiH i koje, s obzirom na način i sve okolnosti izvršenja, svojom organizacijom i svojim posljedicama nadilaze granice entiteta u Bosni i Hercegovini i međunarodne granice BiH.

Objekat u ulici Nadmejdan broj 9 u Sarajevu gdje su se desila ubistva Ajdarija i Tolića

Optuženi Lakić Milenko, Planinčić Danijel i Đurić Željko, nakon što je Lakić Milenko, zajedno s ostalim pripadnicima grupe za organizovani kriminal, kao pripadnik grupe, počinio krivična djela opisana u prethodnim tačkama izreke i presude u namjeri da prikrije izvršenja krvičnih djela, Lakić Milenko se dogovorio sa Planičićem i Đurićem, koji su, radi pribavljanja imovinske koristi, pristali da, zajedno, uz rukovođenje i po naredbi Lakić Milenka i njemu poznate osobe, izvršavaju sve radnje koje budu dogovorili, da zajedno organizuju, da zajedno liše života Milovanovića, nakon čega su, po prethodnom dogovoru, u toku aprila 2010. godine pripremali se da liše života Rajka Milovanovića tako da je Lakić Milenku poznata osoba isplanirala da Lakić Milenko ubijedi Rajka Milovanovića da na području općine Bijeljina uz rijeku Drinu iskopa raku, u koju će zakopati tijela osoba, koje će, navodno, Lakić, zajedno s njim, lišiti života. Također je isplanirao da će Lakić, nakon što Milovanović iskopa raku, istoga lišiti života te zakopati u raku koju Milovanović iskopa. Nakon prethodnog plana, Lakić Milenko je angažovao Planinčić Danijela i Đurić Željka da mu pomognu u izvršenju plana u mjesecu aprilu 2010. godine, nakon čega su se Lakić, Planičić i Đurić sastali sa Milovanovićem u mjestu Janja pa je potom Lakić ubijedio Milovanovića i Đurića da iskopaju raku, nakon čega je Đurić odvezao Milovanovića na rijeku Drinu u predio zvani Johovac radi iskopavanja grobnice te je, po Milenkovom nalogu, ostavio Milovanovića da sam izvrši iskopavanje i vratio se u mjesto Janja. Lakić, Planinčić i Đurić su zajedno čekali da Milovanović završi s iskopavanjem grobnice, pa je Đurić, nakon što je Rajko završio s iskopavanjem, dovezao Rajka u mjesto Janja, nakon čega je Lakić ubijedio Milovanovića da Rajko liši života osobe koje će u toku dana poslije podne doći u Janju i da ih zakopa u iskopanu grobnicu, nakon Rajkovog pristanka, zatražio je da zajedno odu na mjesto gdje je iskopana grobnica i da on provjeri veličinu grobnice, nakon čega su Lakić, Planinčić i Đurić, zajedno sa Milovanovićem, otišli na rijeku Drinu u predio zvani Johovac do mjesta gdje im je Rajko pokazao da je iskopao grobnicu, Lakić je izrazio nezadovoljstvo dubinom iskopane grobnice i naredio Rajku da dublje iskopa predmetnu grobnicu, pa je Rajko započeo njeno iskopavanje, nakon čega je Lakić, po prethodnom planu, lišio života Rajka Milovanovića tako da je iz pištolja marke “crvena zastava”, zvani “tetejac” kalibra od 762, ispucao jedan hitac u glavu, tačnije u potiljak Rajka Milovanovića, od kojeg je Rajko Milovanović zadobio smrtonosnu povredu, prostrelnu ranu glave, koja je kod Rajka izazvala trenutnu smrt, nakon čega je, po prethodnom planu, Lakić naredio Planičiću i Đuriću da zatrpaju tijelo u grobnicu pa su Željko i Danijel izvršili zakopavanje mrtvog tijela Rajka Milovanovića, dok je Lakić Milenko čekao da oni završe sa zakopavanjem, pa su, nakon zakopavanja tijela Rajka Milovanovića, u rijeku Drinu bacili alat koji je Rajko koristio za iskopavanje grobnice i sve stvari koje je Rajko tog dana imao kod sebe, nakon čega su, po prethodnom dogovoru i planu, napustili mjesto izvršenja djela u uvjerenju da su u potpunosti zaštićeni od otkrivanja djela i u uvjerenju da djelo nikad neće biti otkriveno, sve dok u toku istrage po anonimnoj dojavi tužilaštvu nisu otkriveni izvršioci i sve dok Đurić Željko, a potom i Planičić Danijel, nisu u potpunosti priznali izvršenje djela i pokazali gdje se nalazi zakopano tijelo Rajka Milovanovića, opisano djelo je, nakon njegovog otkrivanja, s obzirom na način i okolnosti izvršenja djela, izazvalo veliku uznemirenost, strah i nesigurnost među građanima BiH i koje, s obzirom na način i sve okolnosti izvršenja djela, svojom organizacijom i svojim posljedicama nadilazi granice entiteta u BiH i međunarodne granice BiH, čime su optuženi Turković Zijad, radnjama opisanim u izreci presude, počinio krivična djela organizovani kriminal iz člana 250., stav 3. Krivičnog zakona BiH u vezi sa krivičnim djelima

a) neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195., stav 1. Krivičnog zakona BiH u odnosu na tačku jedan izreke presude

b) razbojništvo iz člana 289., stav 2. vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH u odnosu na tačku 2. izreke presude

c) ubistvo iz člana 166., stav 1.  Krivičnog zakona FBiH u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona FBiH, izazivanje opće opasnosti iz člana 323., stav 1. Krivičnog zakona FBiH i nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371., stav 1. Krivičnog zakona FBiH u odnosu na tačku četiri izreke presude

d) pripremanje krivičnog djela iz člana 339. Krivičnog zakona FBiH u vezi sa krivičnim djelom ubistvom iz člana 166., stav 1. Krivičnog zakona FBiH u odnosu na tačku 5. izreke presude

e) ubistvo iz člana 166., stav 1.  Krivičnog zakona FBiH u odnosu na tačku šest izreke presude

f) ubistvo iz člana 166., stav 2. tačka a) Krivičnog zakona FBiH na tačku 7. izreke presude

Ranije opisanim u tački tri izreke presude, krivično djelo iznuda iz člana 295., stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH, radnjama opisanim u tačkama 1 a), 2 a) i 3. A) izrečene presude, produžena krivično djelo pranja novca iz člana 209., stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH, a sve u vezi s članom 54. Krivičnog zakona BiH

Optuženi Stjepanović Saša, radnjama opisanim u izreci presude, počinio je krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250., stav 2. Krivičnog zakona BiH u vezi sa krivičnim djelima neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195., stav 1. Krivičnog zakona BiH u vezi sa članom 29. istog zakona, krivično djelo razbojništva iz člana 289., stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH, u vezi sa članom 33. Krivičnog zakona FBiH u odnosu na tačku 2. izreke presude

Optuženi Zahitović Muamer radnjama opisanim u izreci presude počinio je krivično djelo iznuda iz člana 295., stav 2. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona FBiH u odnosu na tačku 3. izreke presude, pranje novca iz člana 209., stav 1. Krivičnog zakona FBiH,

Optuženi Lakić Milenko radnjama opisanim u izreci presude počinio je krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250., stav 2. Krivičnog zakona BiH u vezi sa krivičnim djelima:

a) pripremanje krivičnog djela iz člana 339. Krivičnog zakona FBiH u vezi s krivičnim djelom ubistvom iz člana 166., stav 1. Krivičnog zakona FBiH u odnosu na tačku 5. izreke presude

b) ubistvo iz člana 166., stav 1.  Krivičnog zakona FBiH u odnosu na tačku 6. izreke presude
c) ubistvo iz člana 166., stav 2. tačka a) Krivičnog zakona FBiH na tačku 7. izreke presude

d) teško ubistvo iz člana 149., stav 1., tačka 1. Krivičnog zakona Republike Srpske u odnosu na tačku 8. izreke presude

Tužioci Kajmaković i Čavka: Dokazali navode iz optužnice

Optuženi Adović Fadil radnjama opisanim u osuđujućem dijelu presude pod tačkom 6. počinio je krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250., stav 2. Krivičnog zakona BiH u vezi s krivičnim djelom ubistvo stav 166., stav 1. Krivičnog zakona FBiH u vezi s članom 33. Krivičnog zakona FBiH,

Sud optuženom Turković Zijadu, na osnovu navedenog zakonskog propisa, uz primjenu odredbi iz člana 39., 42. b) i 48. Krivičnog zakona BiH za krivično djelo organizovani kriminal kriminal iz člana 250., stav 3. Krivičnog zakona BiH. u vezi sa krivičnim djelima neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195, stav 1. Krivičnog zakona BiH, razbojništvo iz člana 289., stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH ubistvo iz člana 166., stav 1.  Krivičnog zakona FBiH u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona FBiH.

Stav 3. Krivičnog zakona BiH u vezi s krivičnim djelima neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. Krivičnog zakona BiH, razbojništvo iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH, ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona BiH, u vezi s članom 98. Zakona FBiH izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. Krivičnog zakona FBiH nedozvoljeno držanje oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, pripremanje krivičnog djela iz člana 339. Krivičnog zakona FBiH, u vezi s krivičnim djelom ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona FBiH i ubistva iz člana 166. stav 2. tačka A Krivičnog zakona FBiH, utvrđuje kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina.

Za krivično djelo iznuda iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH, tačka 3. izreke presude, utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Za krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2. Krivičnog zakona FBiH, tačka 1A, 2A i 3A izreke presude, utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Tek uz primjenu člana 53. stav 2. tačka A Krivičnog zakona BiH (bitno je istaći Službeni glasnik BiH broj 37/03), osuđuje na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina.

Na osnovu člana 56. Krivičnog zakona BiH optuženom se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru, počev od 21. 9. 2010. godine pa nadalje. Sud optuženog Sašu Stjepanovića, na osnovu navedenog zakonskog propisa, uz primjenu odredbi iz člana 339., 42. i 48. Krivičnog zakona BiH, za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona BiH, u vezi s krivičnim djelima neovlašteni promet opojnim drogama iz člana 195. stav 1. Krivičnog zakona BiH i razbojništva iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona BiH, u vezi s članom 33. Krivičnog zakona FBiH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 12 godina. Na osnovu člana 56. Krivičnog zakona BiH optuženom se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru, počev od 21. 9. 2010. godine. do 15. 5. 2013. godine te od 28. 11. 2013. godine pa nadalje.

Sud optuženom Muameru Zahitoviću, na osnovu navedenog zakonskog propisa uz primjenu odredbi iz člana 39., 42. i 48. Krivičnog zakona BiH, za krivično djelo iznude iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH iz tačke 3. utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Za krivično djelo pranje novca i člana 209. stav 1. Krivičnog zakona BiH, iz tačke 3A presude, utvrđuje kaznu zatvora u trajanju od dvije godine. Pa ga na osnovu člana 53. stav 2. tačka B. Krivičnog zakona BiH osuđuje na jedinstvenu kaznu u trajanju od tri godine. Na osnovu člana 56. Krivičnog zakona BiH optuženom se u izrečenu kaznu računa vrijeme koje je proveo u pritvoru, počev od 29. 9. 2010. godine do 21. 1. 2011. godine.

Sud optuženog Milenka Lakića, na osnovu navedenog zakonskog propisa uz primjenu člana 39., 42B i 48. Krivičnog zakona BiH za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona BiH u vezi s krivičnim djelima pripremanje krivičnog djela iz člana 339. Krivičnog zakona FBiH, u vezi s krivičnim djelom iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, ubistva iz člana 166. stav 2. tačka A Krivičnog zakona FBiH i teškog ubistva iz člana 149. stav 1. tačka 1 Krivičnog zakona RS, osuđuje na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina. Na osnovu člana 56. Krivičnog zakona BiH, optuženom se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru, počev od 22. 9. 2010. godine pa nadalje.

Sud optuženog Fadila Aljovića, na osnovu primjene navedenih zakonskih propisa uz primjenu odredbi iz člana 39., 42. i 48. Krivičnog zakona BiH, za krivično djelo organizirani kriminal iz člana 250. stav 2. Krivičnog zakona BiH u vezi s krivičnim djelima navođenje na ubistvo i člana 166. stav 2. tačka A Krivičnog zakona FBiH, u vezi s članom 33. Krivičnog zakona FBiH, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Na osnovu člana 56. Krivičnog zakona BiH optuženom se u izrečenu kaznu uračunava vrijeme koje je proveo u pritvoru, počev od 10. 5. 2011. do 16. 4. 2015. godine.

Na osnovu člana 188. stav 1. Zakona o krivičnom postupku BiH optuženi Zijad Turković, Saša Stjepanović, Muamer Zahitović, Milenko Lakić i Fadil Aljović obavezuju se da naknade troškove krivičnog postupka čiju će visinu Sud odrediti posebnim rješenjem. Na osnovu člana 69. stav 1. tačka D, a u vezi s članom 74. stav 1. tačka 2 Krivičnog zakona BiH, prema optuženom Saši Stjepanoviću izriče se mjera sigurnosti oduzimanja predmeta, i to putničko motorno vozilo marke BMW tip 525 registarskih oznaka T54-K-573, s pratećom dokumentacijom i ključem vozila.

Na osnovu člana 69. stav 1. tačka D, a u vezi s članom 74. stav 1. i 2. Krivičnog zakona BiH, prema optuženom Zijadu Turkoviću izriče se mjera sigurnosti oduzimanja predmeta, i to: brojač novca, privremeno oduzet po potvrdi Agencije za istrage i zaštitu 17-02/3-15/10 od 21. 9. 2010. godine, WF predajnik ometač GSM usluga, privremeno oduzet po potvrdi Državne agencije za istrage i zaštitu 17-02/3 i 15/10 od 21. 9. 2010 godine, putničko motorno vozilo marke Mercedes ML registarskih oznaka A05-E-194, s pratećom dokumentacijom i ključem vozila, putničko motorno vozilo marke Audi 100 linda, registarskih oznaka E57-J- 853, s pratećom dokumentacijom i ključem vozila.

Na osnovu člana 74. Krivičnog zakona BiH i člana 209. stav 4. Krivičnog zakona BiH, od optuženog Muamera Zahitovića oduzima se 49.107 dionica u društvu “Ključ” d.d. Sarajevo.

Na osnovu člana 110. u vezi s članom 111. Krivičnog zakona BiH od optuženog Zijada Turkovića oduzima se imovinska korist stečena krivičnim djelom, i to iznos od 277.000 KM, stečen prenosom stupanja udjelom u privrednom društvu proizvodnju eksport-import; konsignaciju i usluge "Delami" d.o.o. Sarajevo, na način da se optuženi obavezuje da navedeni novčani iznos uplati na račun budžeta FBiH u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti ove presude; apartman broj 11, površine 71,88 kvadratnih metara, broj E5 KO lužnica na KA, čiji je broj 377/14, upisan u zemljišne knjige ZK ureda Općinskog suda u Travniku kao vlasništvo Turković Zijada s dijelom 1/1; iznos od 30.000 KM koji potiče od izvršenja krivičnog djela iz tačke 1, a kojim iznosom je optuženi kupio polovinu vlasništva na nekretnini - porodičnoj kući upisanoj u ZK broj 37 KO SP broj 065-0-nar-010-013567 u Sarajevu, na način da se optuženi obavezuje da navedeni novčani iznos uplati na račun budžeta BiH u roku od šest mjeseci od dana pravosnažnosti ove presude; iznos od 47.766,056 KM, koja sredstva su položena na transakcijski račun broj 33820 2547806762 otvoren kod UniCredit banke d.d. Mostar na ime Šejle Jugo.

Na osnovu člana 198. stav 2. u Krivičnom postupku oštećeni Sendi Tolić, Bahto Jasmin, Selim Fehim, Jasmina Ličina, Habiba Salkica, Ramiza Mekić, Muharem Mekić, Sanela Mekić, Enisa Bervo, Tana Unijevac i Sofija Milovan se s izjavljenim imovinskopravnim zahtjevima upućuju na parnicu. Istovremeno, na osnovu člana 138. stav 6. Krivičnog zakona BiH Sud donosi rješenje: optuženi Zijad Turković, Saša Stjepanović i Milenko Lakić ostat će u pritvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najduže do isteka trajanja izrečene kazne na osnovu pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka A Krivičnog zakona BiH. S druge strane, na osnovu člana 287. Krivičnog zakona BiH u vezi s članovima 138. stav 1. i 131. stav 5. Krivičnog zakona BiH optuženom Fadilu Aljoviću ukida se pritvor, pa se isti mogu pustiti na slobodu odmah. Protiv ovog Rješenja žalba nije dozvoljena.

Molim da sada sjednete i da čujete kratko obrazloženje ove odluke: prvostepenom presudom proglašeni su krivim Zijad Turković, Saša Stjepanović, Muamer Zahitović, Milenko Lakić i Fadil Aljović, i to optuženi Zijad Turković za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250. stav 3. Krivičnog zakona BiH, u vezi s krivičnim djelima neovlašteni promet opojnih droga iz člana 195. stav 1. Krivičnog zakona BiH, razbojništva iz člana 289. stav 2., u vezi s stavom prvim istog zakona, pokušaj ubistva iz člana 166. stav 2. Krivičnog zakona BiH, izazivanje opće opasnosti člana 323. stav 1. istog zakona, neovlašteni promet oružjem i vojnom opremom te proizvodima dvojne upotrebe iz člana 193 stav 1. Krivičnog zakona BiH, pripremanje krivičnog djela iz člana 339. Krivičnog zakona BiH u vezi s članom 166. stav 2. tačka A Krivičnog zakona BiH, ubistva iz člana 166. stav 2. Krivičnog zakona BiH i ubistva iz člana 166. stav 2. tačka A Krivičnog zakona BiH, za koja djela mu je utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina.

Krivično djelo iznude iz člana 295. stav 2. u vezi sa stavom prvim istog zakona, kojim je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine te produženo krivično djelo pranje novca iz člana 209. stav 2., za koji mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, pa mu je primjenom zakona 55. stav 2. tačka A Krivičnog zakona BiH izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina.

Optuženi Saša Stjepanović...

Optuženi Saša Stjepanović je za krivično djelo ovom presudom oglašen krivim za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250., stav 2., KZBiH, u vezi s krivičnim djelom neovlašteni promet opojnim drogama i razbojništva i za ova djela mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 12 godina.

Optuženi Muamer Zahitović je za krivično djelo iznude, iz člana 295., stav 2. u vezi sa stavom 1., KZFBiH za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i krivično djelo pranja novca za koje djelo mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te mu je primjenom člana 53., stav 2., tačka B, KZBiH izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine.

Optuženi Lakić Milenko je za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250., stav 3., u vezi s krivičnim djelima pripremanje krivičnog djela iz člana 339. KZBiH, ubistva iz člana 166., stav 2., tačka A KZFBiH, ubistva iz člana 166., stav 2., tačka A KZFBiH i ubistva iz člana 149., stav 1., tačka 1. KZ Republike Srpske, za koja djela mu je izrečena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina, i optuženi Fadil Aljović, za krivično djelo organizovani kriminal iz člana 250., stav 2., u vezi s krivičnim djelom ubistva iz člana 166., stav 2., tačka A KZFBiH, u vezi s članom 31., za koje djelo mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 5 godina.

Protiv navedene presuda žalbu su izjavili Tužilaštvo BiH i optuženi putem svojih branilaca.

Presudom ovog suda od 25. 4. 2014. Apelaciono vijeće Suda BiH je odbilo kao neosnovanu žalbu Tužilaštva BiH i potvrdilo prvostepenu presudu Suda BiH od 28. 11. 2013. godine u odnosu na optužene Nijaza Zubana i Hilmiju Mašovića kao i u oslobađajućem dijelu u odnosu na optuženog Zijada Turkovića tačka A, B, C i D izreke presude, optuženog Muamera Zahitovića tačka A izreke presude i optuženog Saše Stjepanovića, tačka E izreke presude, dok su žalbe branilaca optuženih Zijada Turkovića, Saše Stjepanovića, Milenka Lakića, Fadila Aljovića uvažene, slijedom čega je prvostepena presuda Suda BiH od 28. 11. 2013. u osuđujućem dijelu ukinuta i određeno održavanje pretresa pred Vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH.

Sa pretresa i hapšenja Zijada Turkovića iz kuće u sarajevskom naselju Grbavica

Također, a primjenom odredbe člana 309. ZKPBiH i u odnosu na optuženog Muamera Zahitovića navedena prvostepena presuda je u osuđujućem dijelu ukinuta te je i u odnosu na njega određeno održavanje pretresa pred Apelacionim vijećem.

Shodno nastaloj procesnoj situaciji te uputama datim na pretpretresnom ročištu od strane Apelacionog vijeća, Tužilaštvo je dana 23. 9. 2014. dostavilo uređenu optužnicu sa preciziranim prijedlogom dokaza koje optužba namjerava izvesti tokom pretresa pred Apelacionim vijećem.

Pretres u ovom predmetu je počeo 2. 10. 2014. čitanjem optužnice primjenjujući odredbe člana 281., stav 1., ZKPBiH i člana 317., stav 1., ZKP BiH, a rukovodeći se ukidajućom odlukom kojom je i određen obim pretresa pred drugostepenim sudom, Vijeće je u pogledu prijedloga optužbe za izvođenje dokaza dana 6. 10. 2014. godine donijelo procesno rješenje kojim je odlučeno da će se izvršiti reprodukcija sadržaja iskaza svjedoka optužbe Isljama Kalendera i Seada Dumanjića s obzirom da su upravo u odnosu na ovu dvojicu svjedoka utvrđene nepravilnosti prilikom njihovog saslušanja tokom glavnog pretresa, a koji nedostaci su detaljno obrazloženi u ukidajućoj presudi.

S tim u vezi, ovo vijeće je našlo da će i na ovaj način biti otklonjeni utvrđeni nedostaci, odnosno odbranama većine optuženih će, nakon što iskazi ovih svjedoka budu preprodukovani, biti pružena mogućnost da te iste svjedoke pozovu kao svoje i direktno ih ispitaju, a što im je na određeni način bilo uskraćeno tokom glavnog pretresa.

Pored navedenog, Vijeće je, rukovodeći se svojim ovlaštenjima, istom odlukom zauzelo stav da je, uz reprodukciju navedenih iskaza svjedoka, neophodno reprodukovati i iskaze svjedoka Emira Zekovića, Dragiše Rajaka, Željka Đurića, Fehima Seleka, Nijaza Zubića i Himze Ćate, ocijenivši kako je reprodukcija njihovih iskaza potrebna radi svestranog razmatranja predmeta i pravilnog razjašnjenja stvari.

Konačno, kada su u pitanju ostali dokazi, dokazi objektivne i subjektivne prirode optužbe, navedeni u prijedlogu dokaza, ovo Vijeće je, koristeći zakonsku mogućnost propisanu odredbom člana 317., stav 2., ZKPBiH našlo nesvrsishodnim iste ponovo izvoditi, bilo neposredno, bilo posredno, s obzirom na činjenicu da su isti od strane prvostepenog suda izvedeni na zakonit i pravilan način te su kao takvi uvršteni u dokazni materijal, koji će biti predmet ocjene ovog Vijeća pri donošenju drugostepene odluke.

Također, Vijeće je u pogledu prijedloga odbrana optuženih donijelo dva procesna rješenja i to 26. 12. 2014., kojim je, u smislu člana 317., stav 2., ZKPBiH odlučeno da nije potrebno izvoditi dokaze koje su odbrane izvele u prvostepenom postupku te su kao takvi i uvršeni u dokazni materijal koji su bili predmet ocjene ovog Vijeća pri donošenju drugostepene odluke.

Također, Vijeće je istom odlukom prihvatilo prijedloge odbrana optuženih u pogledu neposrednog saslušanja svjedoka Isljama Kalendera i Seada Dumanjića, kao svjedoka odbrana, s obzirom da su upravo u odnosu na ovu dvojicu svjedoka utvrđene nepravilnosti prilikom njihovog saslušanja tokom glavnog pretresa.

Pored navedenog, Vijeće je 18. 2. 2015. donijelo i drugo rješenje u pogledu dokaznih prijedloga odbrana koji su detaljno navedeni u obrazloženju ovog rješenja, nalazeći ih neosnovanim, s obzirom da se u većini slučajeva radilo o svjedocima vještacima optužbe koji su bili detaljno unakrsno ispitani od strane odbrana ili pak nisu bili unakrsno ispitani od odbrana iako im je to bilo omogućeno, a što je u skladu sa odredbom člana 317., stav 2., ZKPBiH, ili se pak radilo o dokazima koji nisu bili relevantni za utvrđivanje činjenica iz optužnice.

Pored navedenog, valja istaći da je Sud u dva navrata i to na ročištima od 16. 3. 2015. i 19. 3. 2015. koji su bili predviđeni za iznošenje završnih riječi samog prvooptuženog Turkovića, donijelo procesna rješenja kojima je odlučeno da će se pretres održati i bez prisustva optuženog s obzirom da optuženi svoj izostanak nije opravdao.

Naime, u odnosu na prvo pomenuto ročište Vijeće je neposredno pred održavanje ročišta dobilo informaciju da je optuženi odbio doći na sud pravdajući svoj čin razlozima bolesti. U tom smislu Sud je izvršio provjere kod zavodskog ljekara te je utvrđeno da se optuženi javio u ambulantu i da su tom prilikom kod optuženog uočene određene tegobe, ali po ocjeni Vijeća sigurno ne takve prirode da bi označile optuženog kao nesposobnog da prisustvuje pretresu s obzirom da to i nije proizilazilo iz nalaza zavodskog ljekara.

Dakle, nije bila upitna njegova sposobnost da prisustvuje zakazanom ročištu. Činjenica da je optuženi sam procijenio da se loše osjeća u mjeri koja ga sprečava da dođe na pretres je potpuno irelevantna, jer je u tom pravcu valjalo donijeti odluku da se pretres održi bez njegovog prisustva.

Također, istovjetna procesna situacija ponovila se i na narednom ročištu 19. 3. 2015. na koje je optuženi bio uredno pozvan, ali je ponovo odbio doći na Sud sa gotovo identičnim obrazloženjem, što proizilazi iz sadržaja službene zabilješke komandira smjene pritvorske jedinice s tim da je optuženi ovaj put izrazio saglasnost da se pretres održi bez njegovog prisustva, a uz prisustvo njegovog branioca.

Dakle, iz navedenog proizilazi da je optuženi činom svog drugog nedolaska na ročište za koje je znao da će na istom moći iznijeti svoje završne riječi, te propustom da lično iznese iste, na nesumnjiv i jasan način izrazio odricanje od svog prava da prisustvuje pretresnom predmetu.

Osim navedenog, Sud napominje da i pored činjenice da je optuženi neopravdano izostao sa ročišta na kojima je trebao usmeno iznijeti završne riječi, optuženog ništa nije spriječilo da svoje završne riječi u pismenom obliku dostavi prije okončanja ovog pretresa, što isti nije učinio, te je valjalo zaključiti kako se odrekao i tog prava koje mu ničim nije uskraćeno.

U nastavku pretresa 12. 2. 2015. i 19. 2. 2015. kada je bio predviđen video-link odnosno uspostavljanje video-konferencije u cilju saslušanja svjedoka Kalendera, Sud je donio procesno rješenje da se djelimično isključuje javnost na način da se u smislu odrebe člana 235. ZKP u vezi sa članom 3. i stavom 1. Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka spušta paravan u sudnici koji dijeli sudnicu od prostorije za posjetioce.

Istovremeno, isključen je i video-streaming, na taj način u sudnici bili su uključeni monitori i stanke i branioci bili su u mogućnosti da prate svjedočenje putem video konferencijske veze.

Zahtjev za ovakav način saslušanja svjedoka Kalendera, a s obzirom da se ovaj svjedok nalazi u programu zaštite druge zemlje, utemeljen je na Evropskoj konvenciji o uzajamnoj sudskoj pomoći u krivičnim stvarima, te Drugom dodatnom protokolu uz Evropsku konvenciju o međusobnom pružanju pravne pomoći u krivičnim stvarima, prvenstveno na odredbama člana 10., stav 2. i 5. Drugog dodatnog protokola.

Međutim, i pored svih radnji koje je Sud preduzeo na obezbjeđenju prisustva ovog svjedoka, radi njegovog direktnog saslušanja od strane odbrana optuženih, saslušanje nije realizovano s obzirom da je isti odbio svjedočiti pravdajući svoje odbijanje stahom po vlastitu sigurnost i sigurnost svoje porodice.

Shodno specifičnom statusu svjedoka odnosno činjenici da se radi o svjedoku koji se nalazi u programu zaštite svjedoka druge zemlje, te činjenici da Sud nije imao nikakvih mogućnosti primijeniti bilo koju mjeru u cilju osiguranja njegovog neposrednog svjedočenja Sudu nije preostalo ništa drugo, već donijeti rješenje kojim se donosi odluka da se ovaj svjedok neće saslušavati.
S tim u vezi, Sud je optuženima i odbranama, ostavio mogućnost da prezentujući pitanja koja bi postavili svjedoku u slučaju da je isti pristao na svjedočenje kompromituju njegov iskaz sa glavnog pretresa odnosno isti dovedu u sumnju.

Na bazi tih pitanja Sud bi cijenio i relevantnost iskaza tog svjedoka te dovodeći ih u vezu sa ostalima provedenim dokazima i njihovu vrijednost. Takvu mogućnost odbrane optuženih su iskoristile te su Sudu prezentirale pitanja koja bi postavili svjedoku, a koja je Sud imao u vidu prilikom ocjene iskaza svjedoka.

Nakon što je cijenilo argumente stranaka u postupku ovo Vijeće je, rukovodeći se prvenstveno principom slobodne ocjene dokaza, zagarantovanim odredbom člana 15. Zakona o krivičnom postupku BiH, cijeli postupak vodilo sa ciljem da osigura da niko ne bude osuđen a da se učinitelju krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija pod uslovima propisanim Krivičnim zakonom BiH u zakonom propisanom postupku, član 2., stav 1. ZKPBiH, obezbjeđujući standarde pravičnosti za učesnike u postupku, posebno pravila odredbe iz člana 14. Zakona o jednakosti u postupanju, te je na osnovu izvedenih dokaza donijelo zaključak da su činjenice koje se stavljaju na teret optuženima Zijadu Turkoviću, Saši Stjepanoviću, Muameru Zahitoviću, Milenku Lakiću i Fadilu Aljoviću opisane kroz tačke od 1 do 8 izreke presude dokazane van svake sumnje.

2) Turković i Batica dogovorili su se sa Sašom Stjepanovićem da i on učestvuje u izvršenju razbojništva i da učestvuje u pripremanju izvršenja razbojništva, što je Saša prihvatio, te je, po Zijadovim naredbama, od Zijadu i Batici poznatih osoba na granici Srbije i BiH preuzeo četiri kompleta crnih kombinezona kakve koristi specijalna jedinica Državne agencije za istrage i zaštitu s natpisima SIPA policija i policijske čizme, zatim je preuzete stvari preuzeo u Sarajevo i sakrio u jednoj od iznajmljenih garaža u vozilo Audi Q7, pa su nakon završenih priprema, a po dobijenoj informaciji od njima poznate osobe s Aerodroma da u kargo centar stiže veća količina novca, dana 5. 12. 2007. godine oko 14.50 sati, zajedničkim djelovanjem, međusobno povezanim radnjama, izvršili pripremano razbojništvo.

Tako da je Turković na javno mjesto u restoran "Radon Plaza" na zadnjem spratu zgrade "Avaz", da bi rukovodio izvršenjem i da bi istovremeno sebi osigurao alibi da se za vrijeme izvršenja nalazio na javnom mjestu, gdje ga je vidjelo i prepoznalo više osoba, dok su Batica i Miki i još dvije njemu poznate osobe kao neposredni izvršioci u vozilu marke Audi Q7, maskirani i obučeni u opisane uniforme, naoružane automatskim oružjem i pištoljima, i to sa pet automatskih pušaka s preklopnim kundakom kalibra 762 milimetra, sljedećih oznaka 66 56 1 s fabričkim brojem na sanduku zatvarača 16222578 i brojem na poklopcu sanduka 22578, zatim automatska puška s oznakom na nosaču zatvarača s klipom CZM70AB2, fabrički na sanduku i nosaču zatvarača s brojem s klipom 357375, automatska puška s oznakom na nosaču zatvarača s klipom CZM70AB2, fabričkog broja na sanduku zatvarača i na nosač zatvarača s klipom 161941, automatska puška s oznakom na sanduku zatvarača TA3072 i automatska puška s oznakom na nosaču zatvarača s klipom CZM70AB2 i fabričkim brojem na sanduku zatvarača i na nosaču zatvarača s klipom 248086, zatim hekler kalibra 9 milimetara te većim brojem pištolja, dovezli se u unutrašnjost Kargo centra Aerodroma Sarajevo, pri čemu su u unutrašnjost Kargo centra ušli kroz vrata koja nisu bila pod nadzorom osiguranja i koja su bila otvorena, što je osigurano od njima poznatih saradnika Aerodroma Sarajevo, nakon čega su sve osobe koje su zatekli u Kargo centru okupili u jednu prostoriju i tako im onemogućili kretanje.

Prisutnim zaposlenim osobama i drugim osobama koje su zatekli u Kargo centru saopštili su da Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) vrši kontrolu i potragu za opojnim drogama, nakon čega je jedan od neposrednih učesnika, držeći automatsku pušku u rukama, nadzirao osobe koje su smjestili u jednoj prostoriji i onemogućavao im napuštanje prostorije, dok je drugi neposredni učesnik, držeći automatsku pušku u rukama, ostao pokraj vozila marke Audi Q7 u neposrednoj blizini ulaznih vrata u Kargo centar i vršio osiguranje ulaza u Kargo centar, dok su se treći i četvrti neposredni učesnik u razbojništvu, s automatskim oružjem u rukama, uputili u prostoriju za koju su na temelju dobijenih informacija znali da se u njoj nalazi novac, potom na njima poznati način uklonili katanac na vratima prostorije i ušli u prostoriju u kojoj su zatekli dva pripadnika Državne granične službe, od kojih je jedan pripadnik bio naoružan službenim pištoljem koje su po ulasku u prostoriju stavili pod nadzor i razoružali na način da su im uz prijetnju upotrebe automatskog oružja naredili da legnu na pod licem okrenutim prema podu, nakon čega isti uzimaju vreću s novcem za koje su znali gdje stoje, a do kojih saznanja du došli od strane njima poznatih uposlenika s Aerodroma Sarajevo, nakon čega isti iz navedene prostorije izvoznog dijela Kargo centra odlaze do vozila marke Audi Q7, pa izvršioci vreće s novcem ubacuju u gepek vozila, nakon čega izvršioci, sva četvorica, sjedaju u vozilo i užurbano napuštaju unutrašnjost centra, krećući se vozilom unatrag sve do izlaznih vrata centra, pri čemu oštećuju vozilo i ne zaustavljaju se, već naglo startaju i bježe u pravcu Nedžarića u Sarajevu.

Potom, po prethodnom planu i dogovoru, dovoze se u ograđeni prostor bivše vojne kasarne pa vreće s novcem prebacuju u torbe koje su unaprijed pripremili, zatim vozilo ostavljaju, uniforme, čizme i svoje oružje, kao i pištolj oduzet od pripadnika DGS-a te vozilo posipaju zapaljivom tekućinom i pale, nakon čega, po prethodnom dogovoru, dvojica izvršilaca zajedno s plijenom odlaze u stan u naselju Nedžarići u ulici Teheranski trg broj 6 u Sarajevu, dok druga dva izvršioca odlaze u stan u sarajevskom naselju Dolac-Malta, na adresi Envera Šehovića broj 22, da bi sakrili plijen i tako bi se sami sakrili, nakon čega, po prethodnom planu i po naredbi Zijada Turkovića, Emir Zeković odlazi do stana na Dolac-Malti i stana u Nedžarićima, provjerava da li su izvršioci stigli u stanove i obavještava Kalendera da su izvršioci u stanovima, nakon čega Kalender, po prethodnom dogovoru i po naredbi Turkovića, odlazi u stan u Nedžarićima, provjerava da li je sve uredu i po provjeri obavještava Turkovića da jest, nakon čega Turković odlazi u stan te s Baticom i Mikicom dijeli plijen, novac i po potrebi preuzima neutvrđenu količinu novca, a svoj dio u različitim valutama i apoenima koji preračunato u eure iznosi oko 250.000 eura i zasigurno dio koji pripada njemu poznatom licu s Aerodroma Sarajevo u novčanicama različitih valuta i apoena koji preračunato u eure iznosi oko 100.000 eura, dok preostali dio plijena ostavlja Batici i Mikiju, nakon čega Turković preuzeti dio plijena predaje Kalenderu na prebrojavanje, čuvanje i postupanje po njegovim uputama, pa su na opisani način organizovali, pripremili i izvršili razbojništvo, oštetili ABS banku d.d. Sarajevo za iznos naznačen u bankovnoj specifikaciji ORS71/07 od 5. 12. 2007. godine za iznos od 37.675 australijskih dolara, 30.205 kanadskih dolara, 10.135 britanskih funti stelinga, 224.150 norveških kruna, 100.79.480 švedskih kruna, 386.150 danskih kruna, 417.130 švicarskih franaka, 765.100 eura, 39.696 američkih dolara i 100.617.580 srbijanskih dinara, što ukupno čini iznos od 100.315.755,46 eura, pri čemu su radnje koje su poduzeli, s obzirom na način izvršenja, organizovanost i upornost pri izvršenju imale posljedicu za bezbjednost građana u naselju u kojem su izvršili opisane radnje, koje djelo je, s obzirom na način i sve okolnosti izvršenja, izazvalo veliku uznemirenost, strah i nesigurnost među građanima BiH, i koje djelo, s obzirom na način i sve okolnosti izvršenja, svojom organizacijom i posljedicama nadilazi granice entiteta u BiH i međunarodne granice BiH.

2a) Optuženi Zijad Turković, nakon što je na način pobliže opisan u tački 2. činjeničnog opisa izreke presude izvršenjem krivičnog djela razbojništvo pribavio protivpravnu imovinsku korist u novcu u različitim valutama i različitim apoenima valuta, Zijad Turković je dogovorio s njemu poznatom osobom Mustafom Sejdović iz Sarajeva da novčanice koje dobije u različitim valutama i različitim apoenima valuta promijeni u eure, što je Mustafa Sejdović učinio, ne znajući stvarno porijeklo novca koje mu je radi zamjene dao Zijad, pa je Turković promjenom novca pribavljenog krivičnim djelom razbojništva dobio novac u drugoj valuti, u eurima i to u iznosu od 250.000, nakon čega je Turković dogovorio s njemu poznatom osobom Anefijom Čolić iz Makedonije o posudbi novca, pa je Anefiji posudio 250.000 eura uz obavezu da mu Anefija posuđeni novac vrati u razumnom roku, nakon čega je Čolić ponudio Turkoviću vraćanje posuđenog novca na način da će Anefija Zijadu ustupiti u vlasništvo svoju jednu trećinu suvlasničkog dijela u firmi "Govl.L.T.D" - uvoz-izvoz Skoplje, što je Turković prihvatio, nakon čega je Turković dogovorio s njemu poznatom osobom Nerminom Čišićem iz Sarajeva da Nermin na svoje ime i za račun Turkovića u Skoplju u Makedoniji registruje firmu, što je Nermin prihvatio te je, uz finansiranje Zijada Turkovića i njegove supruge Šejle, registrovao firmu "Nermin Trade. d.o.o" u Skoplju, nakon čega je Turković dogovorio s Nerminom da Nermin kao zastupnik firme "Nermin Trade. d.o.o." koju je otvorio u svoje ime i za račun Turkovića u ime firme od Čolić Anefije otkupi jednu trećinu vlasništva koje Anefija ima u firmi "Govl.L.T.D" u Skoplju, što je Nermin prihvatio, pa je u ime i za račun firme "Nermin Trade. d.o.o." otkupio jednu trećinu vlasništva firme u Skoplju, pa je na opisan način Turković novac pribavljen krivičnim djelom razbojništvo upotrijebio u privrednom poslovanju preuzimanjem jedne trećine vlasništva u preduzeću u Republici Makedoniji i tako stekao mogućnost da uveća vrijednost novca povećanja vrijednosti suvlasničkog dijela u preduzeću i pribavljanje prihoda od legalnog i zakonitog poslovanja preduzeća.

Sa dovođenja Turkovića na jedno od sudskih ročišta

3) Optuženi Zijad Turković i Muamer Zahitović su se zajedno, nakon međusobnog udruživanja radi pribavljanja protivpravne imovinske koristi, međusobno dogovorili da se zajedno okoriste na štetu Nijaza Zulića i tvornice "Ključ” Sarajevo, nakon čega su, po prethodnom dogovoru, znajući da je Zulić još uvijek vlasnik 97.456 dionica, uspostavili kontakt sa Zulićem, pa je Muamer Zahitović pozvao Nijaza da se sastanu, što je Zulić prihvatio, ne znajući koje su stvarne namjere Zahitovića, nakon čega su se Zahitović i Turković dana 14. 8. 2008. godine sastali sa Zulićem u ugostiteljskom objektu u blizini Vijećnice u Sarajevu, pa su Turković i Zahitović zatražili od Nijaza da na ime Zijad Turković prepiše oko 15 posto dionica tvornice "Ključ" te su zaprijetili Nijazu na način da su, naoružanim pištoljima nepoznate marke, koje su vidno zategnute za pojas pokazivali Nijazu dok su mu upućivali verbalne prijetnje govoreći: "Nijaze, žena ti se porodila, dobio si blizance, imaš djecu, misli svojom glavom, znaš kako to ide, auto i bombica", što je kod Nijaza izazvalo veliki strah za njegov život i život njegove porodice, pa je pristao da prepiše, izvrši prenos 15 posto dionica tvornice "Ključ” Sarajevo na ime Zijada Turkovića, nakon čega su zajedno otišli u službene prostorije u brokerskoj kući "ICM kapital.d.o.o. Sarajevo" te je Zulić izvršio prodaju 49.170 dionica tvornice "Ključ" Sarajevo, a u isto vrijeme Turković je izvršio kupovinu 49.170 dionica tvornice "Ključ" Sarajevo, nakon čega je Zulić otišao u "Komercijalnu banku d.d. Sarajevo" te s računa na koji mu je uplaćen iznos od 40.000 KM na ime kupoprodajne cijene navedenih dionica podigao ukupan iznos od 40.000, nakon čega je Zulić u službenim prostorijama tvornice "Ključ" zaposlenici tvornice Aranki Mladenić ispričao prethodno opisane događaje, a potom telefonom nazvao Fehima Seleka u Njemačku i o svemu ga obavijestio.   

Selek je kao stvarni vlasnik dionica Nijazu naredio da opisani događaj prijavi policiji, nakon čega su Zulić i Aranka Mladenić otišli u Policijsku upravu Centar i istog dana podnijeli krivičnu prijavu protiv Zahitovića i Turkovića, pa su na opisani način Zijad Turković i Muamer Zahitović organizovali i izvršili iznudu na štetu Nijaza Zulića i fabrike "Ključ" Sarajevo, pa je izvršenim djelom Zijad Turković ostvario protivpravnu imovinsku korist u vidu sticanja 49.170 dionica fabrike "Ključ" Sarajevo, nakon čega je Turković svoje dionice prodao Muameru Zahitoviću za iznosu od 250.000 eura koje mu je Muamer isplatio, nakon čega je Muamer od drugih dioničara otkupio dionice, pa je sada optuženi Muamer Zahitović vlasnik ukupno 150.896 dionica, nominovane vrijednosti 12,50 KM po jednoj dionici.

3a) Optuženi Zijad Turković i Muamer Zahitović zajedno, nakon što su optuženi Zijad Turković i optuženi Muamer Zahitović na način kako je to pobliže opisano u tački 3) izreke presude izvršenjem krivičnog djela iznude prinudili upisanog vlasnika dionice u tvornici čarapa "Ključ" Sarajevo da na štetu svoje imovine, odnosno imovine tvornice čarapa "Ključ" Sarajevo, zakonskim pravnim poslom u brokerskoj kući stavi na prodaju 49.170 dionica tvornice čarapa "Ključ" Sarajevo, Zijad Turković i Muamer Zahitović su međusobno dogovorili da Zijad Turković u brokerskoj kući zakonskim pravnim poslom izvrši kupovinu 49.170 dionica tvornice čarapa "Ključ" Sarajevo.

S druge strane, cijeneći osporavanja odbrane optuženog, koja su se ogledala u pravilu kroz negiranje vlastite odgovornosti, Vijeće nije moglo prihvatiti s obzirom na potpunu saglasnost i konzistentnost iskaza svjedoka optužbe, koji su u potpunosti podudarni sadržajem materijalne dokumentacije. Shodno navedenom, Vijeće, tvrdnje i obrazloženje optuženog je našlo nevjerodostojnim s obzirom da su u potpunoj kontradikciji s već prihvaćenim dokazima te ih je kao neosnovane valjalo odbiti.

Istovjetan zaključak Vijeće je donijelo i u odnosu na tačku 5. izreke kojom su optuženom Turkoviću i Lakiću stavljene na teret krivično-pravne radnje, koje se dovode u vezu sa pokušajem ubistva Nasera Keljmendija i njegovog sina Elvisa. Utvrđenje suda da su optuženi Turković kao organizator, a optuženi Lakić kao neposredni izvršilac, zajedno s drugim osobama počinili izvršenja radnje po tački 5., izreke presude na način i vrijeme upisano u istoj, proizilazi iz saglasnih sadržaja iskaza svjedoka, Isljama Kalendera, Emira Zekovića, Đurić Željka, Kočo Midhata, Senada Krehe, Rajak Dragiše i drugih te sadržaja materijalne dokumentacije uložene od strane optužbe.

Naime, svjedok Isljam Kalender je detaljno naveo razlog i motive kojima se rukovodio optuženi Turković za ubistvo oštećenih, detaljno opisujući način na koji su pripadnici grupe koju je formirao optuženi preduzeli radnje u smislu praćenja oštećenog, biranja najpovoljnije lokacije za njegovo ubistvo, kao i izradu eksplozivne naprave kojom je trebalo biti izvršeno ubistvo.

Saglas u navodima ovog svjedoka, svjedok Đurić Željko je izjavio da je lično bio prisutan prilikom prepravljanja eksplozivne naprave, gdje su bili prisutni i optuženi Turković i Lakić. Potvrdu navedenog Sud je našao i u iskazu svjedoka Emira Zekovića koji je detaljno opisao gdje i kako je vozio optuženog Lakića kao i ubijenog Milovanovića, u cilju realizacije djela, a što je u potpunoj saglasnosti s iskazima svjedoka Kočo Midhata, koji je potvrdio da mu se sam svjedok Kalender povjerio da optuženi Turković planira ubistvo oštećenih, a da bi svjedok Kočo mogao biti kolateralna šteta. Inače, detaljan opis radnji optuženih Sud će obrazložiti u pismenom otpravku presude.

Dakle, prema ocjeni suda, u radnjama optuženih su se stekla sva obilježja krivičnog djela, pripremanje krivičnog djela. Nadalje, kao i u odnosu na tačku 4. izreke prema stavu ovog Vijeća, činjenice i okolnosti koje se odnose na pokušaj usmrćenja oštećenih, a koje su navedene u izreci presude, ne ukazuju na postojanje objektivnih i subjektivnih elemenata usmrćenja drugog na podmukao način, te je iz tog razloga izvršena prekvalifikacija djela na krivično djelo iz člana 166., stav 1. KZ-a FBiH.

Pored navedenog, vijeće nije prihvatilo kvalifikaciju iz optužbe, da su optuženi svojim radnjama počinili i krivično djelo dogovor za počinjenje krivičnih djela iz člana 338. KZ-a FBiH, s obzirom da je izostala zajednička namjera optuženih, na zajedničko izvršenje konkretnog krivičnog djela, nalazeći konačno da su se u radnjama optuženih ispunila obilježja krivičnog djela, pripremanje krivičnog djela iz člana 339. KZ-a FBiH u vezi sa krivičnim djelom iz člana 166., stav 1. KZ-a FBiH koje krivično djelo je počinjeno u okviru organizirane grupe.

Kad je u pitanju tačka 6. izreke presude, Sud zaključak u odgovornosti optuženih Turkovića, Lakića i Aljovića temelji prvenstveno na odlučnim činjenicama saglasnim iskazima svjedoka Kalendera i Dumanjića, koji su na detaljan način opisali događaj koji se odnosi na ubistvo Midhata Mekića i Lusije Salas Kortez, potvrđujući svoju ulogu u izvršenju ovog djela.

Naime, oba svjedoka su nesumnjivo ukazala na optuženog Turkovića kao osobu koja je organizovala i direktno izvršila usmrćenje oštećenih, upućujući i na optuženog Lakić Milenka kao osobu koja je zajedno s njim uzela učešće u izvršenju ovog djela. Potvrdu navoda ovih svjedoka sudija je našao u čitavom nizu iskaza drugih svjedoka koji su na određeni način, bilo direktno, bilo indirektno, involvirani u izvršenje ovog djela, prije svega se tu misli na iskaze svjedoka Memović Hajrudina koji je zaključio sporazum o priznanju krivice, svjedoka Zeković Emira koji je istakao kako ga je sam svjedok Kalender upoznao s namjerama optuženog Turkovića da liše života Mekića, u kom pravcu je i on sam u dva navrata vozio Milovanovića i sina Kalenderovog da osmatraju kretanje oštećenog.

Također, iskaze navedenih svjedoka Sud je ocijenio kroz prizmu iskaza drugih svjedoka kao što su Bećirević Esmeralda, Zećirović Amer, Seferović Ismet, Tolić Tatjana, Tolić Lolo, te drugih koji su služili kao potkrepljujući dokazi u cilju pravilnog vrednovanja iskaza ključnih svjedoka.

Pored navedenog, Sud je ocijenio i cio niz sadržaja materijalnih dokaza, prvenstveno nalaze i mišljenja većeg broja vještaka koji su svoja mišljenja iznijeli i usmeno na pretresu, a koji ne odstupaju od iskaza naprijed navedenih svjedoka. Istina, Sud je uočio da u iskazima ključnih svjedoka postoje određene nepodudarnosti, pogotovo u odnosu na ono što su govorili u istrazi u odnosu sa onim što su tvrdili na pretresu, ali Sud takve nepodudarnosti nije mogao ocijeniti takvim da bi se njima dovela u pitanje vjerodostojnost njihovih iskaza u cjelini. Dakle, cijeneći sve navedeno o čemu će detaljnije biti riječi u pismenom otpravku presude, Sud je našao da su se radnjama optuženih stekla obilježja krivičnog djela iz člana 166., stav 1., KZ-a FBiH, a ne krivičnog djela iz člana 166., stav 2., tačka A, kako je to bilo okvalifikovano u optužnici, a koje djelo je počinjeno u okviru organizovane grupe.

Kada je u pitanju tačka 7. izreke presude, Sud zaključak o odgovornosti optuženih Turkovića i Lakića temelji prvenstveno na jasnom i detaljnom iskazu svjedoka Seada Dumanjića, kao neposrednom očevicu i osobi direktno involiviranoj u ubistva oštećenih Tolić Marija i Vernera Ajdarija, a sve na način opisan u ovoj tački izreke presude. Naime, kada se iskaz ovog svjedoka dovede u vezu s iskazima drugih svjedoka, prvenstveno s iskazima Rajak Dragiše, iskazima svjedoka Danijela Planinčića, datom pred Tužilaštvom, Tolić Tatjane, Tolić Lole, Mujkić Đine, Fatić Mirzete, Dugalić Edina, Džihanić Edina, Bostandžić Nermine i drugih, koji su u pravilu predstavljali posredne dokaze, Sud je stava da je iskaz ključnog svjedoka Dumanjića valjalo ocijeniti vjerodostojnim.

Naime, spomenuti svjedoci u pogledu odlučnih činjenica u cijelosti potvrđuju postojanje radnji optuženih u izvršenju krivičnog djela, ukazujući na radnje koje su prethodile, odnosno uslijedile nakon konkretne radnje ubistva. Pri tome odbrana, prema ocjeni ovog vijeća, nije izvela valjane dokaze kojim bi osporila tezu i argumente optužbe. Dakle, cijeneći sve navedeno, a o čemu će detaljnije biti riječi u pismenom otpravku presude, Sud je našao da su se u radnjama optuženih stekla obilježja krivičnog djela iz člana 166., stav 2., tačka A, kako je to bilo okvalifikovano u optužnici, a koje djelo je počinjeno u okviru organizovane grupe.

Ono što je bitno naglasiti jeste to da je ovo vijeće odlučujući o prigovorima odbrana optuženog Turkovića i Lakića istaknutih na pretresu od 8. decembra 2014. da bi se reprodukcijom iskaza svjedoka Danijela Planinčića, što je Vijeće najavilo napominjući da je riječ o prihvaćanju dokaza Tužilaštva u spis uvrstilo nezakonit dokaz.

Prema odbrani, to je bio žalbeni prigovor o kome Apelaciono vijeće tada još uvijek nije odlučilo. Odbrane su isticale da je u prvostepenom postupku iskaz ovog svjedoka iz istrage pročitan suprotno odredbi člana 273., stav 2. ZKP-a napominjući da on nije mogao biti čitan. Nasuprot navodima iz prigovora ovo Vijeće nalazi da je prvostepeni sud postupio zakonito u ovoj procesnoj situaciji saglasivši se s utvrđenjem da je dokaz iskaz svjedoka Planinčić Danijela na glavnom pretresu pročitan sukladno odredbi, člana 273., stav 2. ZKP-a i da je taj iskaz pročitan jer je njegov dolazak bio znatno otežan iz važnih razloga.

Sintagmu "dolazak na sud", prema mišljenju ovog vijeće, ne treba usko tumačiti kao sam pristup u sudnicu, već u smislu dovođenja u situaciju da se efikasno obavi ova procesna radnja. Naime, kada svjedok pristupivši na Sud odbije da svjedoči, a to učini i nakon kažnjavanja pokazavši svojim stavom da odbija da svjedoči i da ubuduće neće svjedočiti, takvo ponašanje defakto predstavlja odbijanje dolaska pred Sud pa se ono ukazuje znatno otežanim iz tog važnog razloga, a što je predviđeno i dijelom odredbe iz člana 273., stav 2. ZKP-a BiH.

Stoga je ovo vijeće odbilo prigovor odbrane da je iskaz svjedoka Planinčića na glavnom pretresu nezakonito pročitan, pa je ovo vijeće na ročištu od 15. 12. 2014. odlučilo da će se ovaj iskaz reprodukovati odnosno zapisnici o saslušanju svjedoka sa ročišta iz prvostepenog postupka, 2. 11. 2011 i 16. 11. 2011.

Vijeće je u tom smislu posebno napomenulo da ovim potvrđuje dio svoje odluke od 6. 10. 2014. kojom su iskazi svjedoka Planinčić Danijela prihvaćeni kao dokazni materijal, u postupku koji se u ovom predmetu vodio pred Apelacionim vijećem. Konačno, Sud je našao utvrđenim da je optuženi Lakić odgovoran za ubistvo oštećenog Rajka Milovanovića, tačka 8. izreke presude, a svoj zaključak je zasnovao na podudarnim i konzistentnim iskazima svjedoka Đurić Željka i Planinčić Danijela, čiji iskaz je predmet ocjene Suda, s obzirom da je isti neopravdano nakon zaključenog sporazuma o priznanju krivice odbio svjedočiti na glavnom pretresu.

Naime, oba svjedoka su saglasno potvrdila da su bili očevici, odnosno bili neposredno prisutni, kada je optuženi Lakić lišio života oštećenog Milovanovića, detaljno iznoseći cijeli tok događaja, od momenta kada bivaju angažovani od strane optuženog, preko momenta neposrednog ubistva, sve do zakopavanja leša oštećenog u grob koji je sam oštećeni prethodno iskopao.

S obzirom na potpunu saglasnost spomenutih svjedoka, kako u pogledu odlučnih činjenica tako i manje relevantnih detalja, Vijeće je poklonilo vjeru istima te ih cijeneći s drugim dokazima, iskazima drugih svjedoka te uloženom materijalnom dokumentacijom uzelo kao pouzdan temelj za osuđujuću odluku nalazeći da su se u radnjama optuženog Lakić Milenka ostvarila sva obilježja krivičnog djela iz člana 250., stav 2., u vezi sa krivičnim djelom iz člana 149., stav 1., tačka 1. KZ-a RS.

Određena osporavanja odbrane u smislu nekih, po mišljenju odbrane krucijalnih razlika, u iskazima svjedoka, po stavu ovog vijeća nisu mogla s obzirom na njihovu potpunu saglasnost i konzistentnost dovesti u pitanje tezu optužbe, s obzirom da uočene nedosljednosti po mišljenju ovog vijeća ne predstavljaju nedorečenosti u smislu njihove bitnosti te ih je valjalo ocijeniti kao irelevantne.

Kada je u pitanju imovinska korist, Sud se vodio načelom propisanim odredbom člana 110., stav 1. KZ-a BiH, da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, te je shodno članu 111. KZ BiH ista i oduzeta od optuženog Zijada Turkovića, a koja je detaljno navedena u izreci presude. Također, kada je u pitanju optuženi Muamer Zahitović, Sud se rukovodio imperativnim odredbama člana 209., stav 4. i 74. KZ BiH te je od istog oduzeo 49.170 dionica društva "Ključ", a koje je optuženi stekao izvršenjem krivičnog djela.

Osim navedenog, od optuženog Saše Stjepanovića i Zijada Turkovića, shodno odredbi člana 74. KZ-a BiH oduzeta su vozila i to BMW, Audi 100 takozvani blinda, mercedes, s obzirom da je nesumnjivo utvrđeno da su ista korištena za izvršenje krivičnih djela dok su shodno istoj odredbi od optuženog Zijada Turkovića oduzeti i drugi predmeti koji su korišteni u pripremi za izvršenje krivičnog djela, brojač novca, VF predajnik.

U skladu sa odredbom člana 188., stav 1. ZKP-a, s obzirom da su presudom oglašeni krivim, optuženi su obavezani da nadoknade troškove krivičnog postupka o čijoj će visini Sud u skladu sa odredbama člana 186., stav 2 ZKP-a BiH odlučiti naknadno nakon pribavljanja potrebnih podataka.

Konačno, s obzirom da su oštećeni u toku krivičnog postupka podnijeli imovinskopravni zahtjev, Sud je iste u tom dijelu uputio na parnicu sve u skladu s odredbom člana 198. ZKP-a BiH.

U pogledu izrečenih kazni optuženim, Sud je zauzeo stav da isti odgovaraju stepenu krivične odgovornosti optuženih. Vijeće je prilikom izbora i odmjeravanja vrednovalo sve okolnosti u smislu odredbe člana 48. KZ BiH, određujući vrstu kazni i njihove visine u srazmjeri s težinom konkretnih krivičnih djela i stepenom krivice svakog optuženog pojedinačno, a kojima se na najprikladniji način može postići svrha kažnjavanja u smislu odredbe člana 339. KZ-a BiH.

Vijeće se prvenstveno vodilo jačinom povrede zaštićenih dobara, odnosno posljedicama izvršenih krivičnih djela te brojnosti pojedinačno izvršenih radnji optuženih dovodeći ih u vezu s njihovim ulogama u izvršenju konkretnih krivičnih djela, odnosno stepenu doprinosa optuženih u izvršenju svakog pojedinačnog krivičnog djela. Cijeneći sve okolnosti na strani optuženih, kako olakšavajuće tako i otežavajuće, kojih je u znatnoj mjeri više, a polazeći od same svrhe kažnjavanja, Sud je optuženom Zijadu Turkoviću izrekao jedinstvenu kaznu zatvora dugotrajnog zatvora u trajanju od 40 godina, optuženom Saši Stjepanoviću kaznu zatvora u trajanju od 12 godina, optuženom Muameru Zahitoviću jedinstvenu kaznu u trajanju od 3 godine, optuženom Milenku Lakiću kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina, te optuženom Fadilu Aljoviću kaznu zatvora u trajanju od 5 godina nalazeći da su upravo ove kazne adekvatne težini djela i stepenu krivice otpuženih.

Klaus Renert, njemački pravnik, značajni gostujući predavač, profesor Univerziteta u Frajburgu, govoreći o pozivu sudije zapisao je da je zadatak sudije, da u sporu koji pred njega iznesu strane u postupku u okviru jednog fer postupka i nezavisno te u skladu sa pravnom normom koja obavezuje obje strane donese odluku i uspostavi pravni mir.

Strane u ovom postupku su Tužilaštvo BiH i optuženi Zijad Turković, Saša Stjepanović, Muamer Zahitović, Milenko Lakić i Fadil Aljović. Ovo je bio fer i nezavisan postupak. Radnjama za koje je ovaj Sud nesumnjivo utvrdio da su počinjene, optuženi su bezobzirno sa neuobičajeno visokim stepenom kriminalne djelatnosti, a s obzirom na način i sve okolnosti izvršenja, izazvali uznemirenost, strah i nesigurnost među građanima BiH.

Posljedicom izvršenih djela, ova uznemirenost, strah i nesigurnost, bez ikakve sumnje poremetila je pravni mir države BiH. Ovom presudom Sud u granicama kapaciteta svoje odluke uspostavlja poremećeni pravni mir o kojem je pisao Klaus Renert.

Sudska presuda je uvijek odgovor društva na zlo koje mu je učinjeno. Taj odgovor nije i nikad ne smije da bude odmazda. Ona za cilj ima ponovno uspostavljanje narušenog pravnog i uopće čovjekovog mira. Mira za žrtvu zločina, mira za one koji iza žrtve ostaju, za cjelokupno društvo, čiji su dio i lica osuđena zbog počinjenja krivičnog djela.