Subota, 24. oktobar
Interesantan narod
Više puta sam se u službi ambasadora vraćao Pešavaru, gradu smještenom na sjeverozapadu Pakistana, na samoj afganistanskoj granici. Ispred mojih očiju smjenjivale su se slike vojnika, vojske, oružja, ali i ljudi koji u sebi nose neku neobičnu dobrotu i prijatnost.
Paštuni su veoma interesantan narod, s bogatom historijom i burnom prošlošću. Ponosni su, odlični domaćini i dobri prijatelji. Nema nijednog da nije čuo za BiH i teško vrijeme koje smo imali 90-ih godina prošlog stoljeća.
Nedjelja, 25. oktobar
Šansa i ništa više
Kad god sam posjetio neki univerzitet, uvijek sam među najboljima našao nekog studenta od onih najsiromašnijih, nekog kome se “posrećilo” da dobije šansu da studira. To je, u biti, i njihova poenta - žele da im se da šansa. I ništa više.
Pitao sam se šta jedan otac sa sedmero-osmero djece i skromnom njivicom može pružiti svojoj porodici osim pukog preživljavanja. Malo šta... Ta djeca su vrlo lak plijen svakom vidu radikalizacije, ali je osnovni problem onaj socijalni. Tužno je da pojedini svjetski mediji ovim napaćenim ljudima uporno prišivaju sindrom “genetskog radikalizma”.
Ponedjeljak, 26. oktobar
Zemljotres, vriska, panika...
U ponedjeljak je u Ambasadi bilo po običaju veoma burno. Delegacije koje se pripremaju za BiH, kilogrami papira na stolu, nekih 100+ poziva. Brzo sam “odrađivao” e-mailove na mom kompjuteru, ubrzano davao smjernice sekretaru šta da se završi do kraja radnog dana. U 14 sati sam imao sastanak s jednim mladim biznismenom koji želi investirati u BiH.
Bili smo na vrhu najviše zgrade u Islamabadu, na terasi. Upravo sam mu spominjao detalje oko izvoznih kvota u BiH kada se počelo tresti... U prvi mah, pomislih, građevinski radovi... Pogledam oko sebe, ljudi zbunjeni, ne znaju šta da rade... Polako sam ustao i napravio nekoliko koraka... Nije prestajalo. Tada su valjda ljudi shvatili da su na ogromnoj visini i da im nema spasa ako ne siđu dolje. Nestade struje. Vriska. Panika. Ljudi padaju jedni preko drugih...
Utorak, 27. oktobar
Islamabad je utihnuo
Kaže mi čuvar: “Nije ovo ništa, kako je bilo prošli put”... Gledam oko sebe. Lijepi Islamabad, koji se doima više kao park nego grad, utihnuo je. Nema mnogo ruševina... Telefoni su ponovo počeli raditi. Kažu na vijestima - više od 200 žrtava. Gledam i čudim se kako ovi ljudi mogu tako mnogo toga da amortiziraju... Poplave, zemljotresi, ratovi, terorizam... I život odmah ide dalje... Nema mjesta osvrtanju... Zemljotres je trajao skoro dvije minute bez prekida.
Srijeda, 28. oktobar
Kako nam je Bosna?
Drugi dan nakon zemljotresa, bilanse se svode. Sekretar njihovog ministarstva vanjskih poslova nam iznosi brojke o materijalnoj šteti, o ljudskim žrtvama. Indijski ambasador mi reče da se osjetilo do Delhija. Kažu, 8,1 po Rihteru...
Prilazim sekretaru da izrazim saučešće, a on me upita prije nego što sam uspio išta zaustiti: “Kako nam je Bosna? Jeste li se oporavili od prošlogodišnjih poplava? Nismo mogli tada više pomoći od jednog aviona robe i onih milion dolara, voljeli bismo da smo mogli više, ali evo, kako vidite, i sami smo potrebni...”
Četvrtak, 29. oktobar
Dok se zastava BiH vihori...
UN slavi 70. rođendan. Svi smo se skupili. Dan prije sam već bio tu, jer nisam bio zadovoljan zastavom koju su postavili... Rekoh šefu protokola da nam treba najmanje ona od šest metara i da se vihori visoko, visoko...
Predsjednik Pakistana se rukuje sa svim prisutnima, predstavnicima UN-a, ambasadorima... I opet prije nego što se njega pita za posljedice tragedije i izrazi saučešće on se raspituje za Bosnu, za naš put ka EU, za naš put ka NATO-u, za sigurnosnu situaciju... Kaže da bi volio da vidi BiH. Prema protokolu svako je imao po pola minute s predsjednikom... Bosna je dobila četiri puta više...
Petak, 30. oktobar
Ono s Nigerijom stvarno nije uredu
Vraćam se u Pešavar. Bio sam ponovo na spomen-obilježju, u školi i u bolnici, vidio preživjelu djecu masakra 16. 12. 2014., vidio njihov strah u očima, bol na licu, upoznao se s roditeljima koji su izgubili sinove, kćeri..., a oni su mi bili beskrajno zahvalni. Nakon prijema pričam sa zvaničnicima (o Bosni, naravno, o čemu bi drugo), govorim s njihovim privrednicima kako smo uspjeli poboljšati izvoz te da može biti još mnogo, mnogo bolje, o našim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo, znajući da fudbal nije baš njihova jača strana, pokušavam objasniti detalje...
Guverner Pešavara mi poluzabrinuto odgovara: “Prošle godine u Brazilu su vam ukrali ulazak u drugo kolo..., nisu priznali Džekin gol..., ono s Nigerijom nije uredu...”
