Po starom običaju u dvorištu kuće Andrića u Podhranjenu danas se je pripremala pečenica. Dejanu Andriću u posjetu su došli zet i kćerka kako bi mu pomogli da Božić dočeka onako kako je i naučio.

– To se nekad mnogo više radilo, bilo više naroda pa je jedno drugom išlo. Juče smo klali pečenice, danas pečemo, sjekli smo veseljake i donijeli. Nekad se je na Badnju noć ložili veseljaci na ognjišta. Donesi slame pa su se djeca veselila. Turili bi bombona da djeca nađu pa bi spominjali svaku životinju, da kukuriječe ko pijevac ... bilo je to dječije veselje. Na Božić rano dolazi polaznik – priča o običajima

Istina, ništa nije kao nekad, nakon smrti supruge Dejan je ostao sam, ali kućno ognjište nije se ugasilo, niti je imanje zaraslo uprkos tome što mu je 83 godine. Nije nigdje radio. Bio je zemljoradnik i poljoprivredni odbornik. Od njegovog imanja mogle bi živjeti tri porodice, ali je Dejan sam. Pomalo zemljoradnjom i stočarstvom skraćuje vrijeme. Ne radi mnogo, kaže, jer godine čine svoje, ali nastoji i uspijeva „održati red“.

Dejan sa snahom zetom i unucima

– Da mi nije te životinje ne znam šta bih. Uveče dođem i gledam ove zidove, nigdje nikoga. Ali dobro je opet što me zdravlje služi. Imam i komšije Rakaj Hadžu i Vasviju i oni su mi prvi kad mi šta zatreba u svako doba dana i noći. Mada to nekome ne odgovara kad ja to kažem, ali ja istinu pričam – kaže Dejan.  

Razgovor sa usamljenim starcem teško je završiti bez komentara aktuelnog stanja u državi. Poštenje se, kaže Dejan dugo stiče a začas izgubi.

– Poštenje je širok poligon. Nije to samo pošten biti, ne ukrasti, ne slagati, na drugog reći što ne valja. Poštenje je veliko i treba ga čuvati. Danas da mi daju državnu kasu fening jedan ne bi smio faliti. Ne bih onima gore dao onoliko, mada njima nije mnogo, a bijedi je malo. Opet u kasi ne fali koliko pojedoše, jer onaj za topli obrok dobije 750 maraka, a ja 230 maraka penziju. Šta jede ja ne znam –kaže Dejan Andrić.