Stalno nam nekim glupostima zamazuju oči, zabave nas svojim površnostima, prizemnostima i primitivizmima odvuku pažnju sa važnih stvari. Jednom "aferom" u zapećak gurnu prethodnu, pod jedan zahtjev za ovo ili ono sakriju desetine drugih koji prođu potpuno neprimijećeno, jednim javnim demonstriranjem sile tamo gdje nema potrebe (samo)dokinu pravo da se sila demonstrira tamo gdje potreba doista postoji.
Ona boli
Istog trena se zaborave sve agende, reforme, sporna imenovanja i postavljenja, sve vjere, nevjere i pronevjere... I sve to tako, toliko i sa takvim intenzitetom da je jedina teorija zavjere u koju sam sklon povjerovati ona koja govori da je sve ovo čemu svjedočimo svojim očima, ustvari, sistemsko i sistematično zamajavanje s ciljem provlačenja "ispod žita" nečega neuporedivo važnijeg i značajnijeg.
Sjećam se kad je prije nekoliko godina jedan naš uglednik najavio gradnju hotela za dobrostojeće i/ili imućnije studente kako bi se oni koji to sebi mogu priuštiti odvojili od običnih ljudi. Sjećam se kako je kao investitor najavljen jedan naš, ali anonimni student iz Kuvajta, Katara, Emirata... koji to, taj studentski hotel, eto, iz čistog altruizma želi pokloniti gradu, kantonu, entitetu, državi... Sjećam se s koliko je tihe skepse, osmijeha i podsmijeha ta "vijest" dočekana u javnosti... student, anoniman, hotel(!?) za studente. I sjećam se da su kuloari pričali kako je "anonimni student" ustvari upravo onaj uglednik. Prvih nekoliko sjećanja pokazalo se tačnim; među ostalim "student" je dobio ili otkrio ime. Posljednje (sjećanje) ipak nije; kuloari su ovaj put baš pogriješili. Onaj student je uhapšen zbog utaje poreza i pranja novca!
Nekoliko puta sam počinjao pisati o stvarima koje ne znamo, a (možda) bismo ih trebali znati. Pritom ne mislim na teološko/vjersko znanje jer za njega nam je svakako rečeno da nam je dato "samo malo". Mislim, prije svega, na znanja o događanjima i dešavanjima iz našeg neposrednog vremenskog i prostornog okruženja od kojih nam zavise životi, a po svemu sudeći, i životi naših potomaka i nasljednika. Suočen sa činjenicom da bi samo i taksativno pobrajanje svega onoga što ne znamo (a trebali bismo znati), uveliko nadilazi okvire/korice ozbiljne knjige, a i prijateljski upozoren da "nije baš dobro da se sve zna", da "svaka istina nije za svako vrijeme", da "narod ne može razumjeti sve složenosti i slojevitost političkih igara"... redovno sam odustajao.
No, ponukan cijelom gomilom, zanimljivim slijedom izloženih poluistina i nedorečenosti u onom domenu našeg življenja koji se naziva "javnim diskursom" ili "medijskim prostorom", a u vezi sa svim onim u šta (sve) ne vjerujete svojim ušima i očima, ne mogu, a da se ne upitam - šta je od svih ponuđenih verzija događanja makar poluistina, a kamoli cijela, nepatvorena istina i postoji li, uopće, takvo što? I kako je moguće da neko nešto namjerava, rukovodi i vlada time, a da o tome zna malo, ponešto ili, ne daj Bože, nema pojma?
Čak i ako prihvatimo da nije dobro sve znati, jer "izlaganje istini može biti kobno", "istina je najdragocjenija stvar koju imamo te se njome treba služiti štedljivo", a "da bi se s vremena na vrijeme vidjelo univerzalno i svevremensko lice istine, čovjek mora biti spreman da i najsitnije od svih živih bića voli koliko i samoga sebe" (a malo ko je spreman na to), šta se, doista, dogodilo sa istinom?
Istina je ono što je teško povjerovati i još teže prihvatiti, ali je upravo zato lahko prepoznati: samo ona boli; sve ostalo je sumnjivo. No, to – bol - istinu čini neugodnom i nepoželjnom stvari, a iskrenost koja joj najčešće prethodi i slijedi, nepodobnom i nepoćudnom osobinom. Istinu je najlakše reći u šali, tako se najlakše "proguta". Neko je rekao: "Moj način zbijanja šale je da kažem istinu. To je najsmješnija šala na svijetu." Zato su, da bi se ljudima približila istina o njima samima, izmišljeni vicevi ali, ljudi k'o ljudi: nasmiju (liku iz vica, drugome) kao da su skontali fol i nastave sa svojim "ozbiljnim" životima ne mijenjajući ništa. Očigledno, ništa nisu skontali. Dakle, haman je do ljudi. Ustvari, uvijek je do ljudi.
Šta, ipak, u svemu tome da radi čovjek koji svojim očima vidi istinu i zbog toga se osjeća kao da su svi oko njega ludi, a jedino on pametan? Ili, kao da je jedino on lud, a svi ostali oko njega pametni? Ni jedno ni drugo nije dobro, a ne zna se koje je gore. Neka govori istinu. Iako, onaj ko govori istinu, često se zamjera drugima, a samo govorenje istine uglavnom porađa mržnju. Čak i ako je u manjini, čak i ako je ta manjina samo jedan čovjek, to jest ako je sam, to uopće ne znači da je lud. Postoji istina i postoji neistina i, ako je čovjek na strani istine - čak i protiv cijeloga svijeta - nije lud.
Ne šutjeti
Kažu da je laž religija robova i gospodara, a da je Istina vjera slobodnog čovjeka. Zato je čovjekova ljudska dužnost govoriti istinu, čak i ako ta istina nije najprihvatljivija u određenom trenutku. Naša je etička dimenzija jednako važna kao i estetička, a istina je lijepa. Ne mogu cijeniti umjetnike koji kažu da ih ništa drugo ne zanima osim umjetnosti. Moramo živjeti u stvarnosti i činiti je boljom. Ne smijemo biti kukavice. Istina se ne može udaviti sa bilo kojom poplavom laži. Istina je ono što se kao zajedničko nalazi u mnoštvu pojedinačnih mišljenja. Uopće nije istina da naučnik slijedi istinu, ona slijedi njega. Kao što se o najvećem lažovu kaže da izrekne više istine nego laži, tako se o najgorem čovjeku može reći da čini više dobra nego zla. Ko uvijek govori istinu, taj sebi može priuštiti loše pamćenje. Istina je ono što je u neiskrenim odnosima najteže izreći. Svaki sporazum između istine i laži uvijek je na štetu istine.
Nema ničeg otmjenijeg i cjenjenijeg od istinoljubivosti i vjernosti. Vjernost i istina najsvjetlija su savršenstva i darovi ljudske duše. Jedno je u meni usadilo dubok korijen: uvjerenje da je moral osnova svih stvari i da je istina suština sve moralnosti. Ne vrijedi šutjeti jer, to podsjeća na onu priču o carevom odijelu. Mora se naći neko ko će reći: "Pa, go si, čovječe!" Mislim da je i obaveza mislećeg čovjeka da kaže istinu, ali i da je ne shvati zlonamjerno kada je čuje od drugih. Samo tako, iako će žaliti za onim što nije, neće se kajati zbog onoga što jeste uradio.
