BIH

Dan koji pamtim: Zavijaju automobili, redaju se jedan po jedan, u gepeke i sjedišta ubacuju krvava tijela

Senka Kurt

5.2.2018

Neke dane čovjek nikada ne zaboravi. Prvi dan u školi, mature, neke proslave novih godina, ekskurzije, prve poljubac, prve štikle...

Takve dane pamte oni rođeni u podnebljima s malo histrorije. Ja, uz sve te „dječije budalaštine“ pamtim i još nekoliko važnih dana u životu. Jedan je ovaj današnji. Prije 24 godine. Vrijeme je ratno, nema snijega, a zima je u kostima. Nema grijanja, vode, struje, hrane. Nema ništa osim nade da će „ovo“ jednom prestati. Da će rat prestati.

Na Markalama je cijeli život svakoga ratnog dana. Da kupiš, prodaš, zamijeniš, preživiš. Da vidiš šta ima, je li litar ulja baš kao i jučer 100 njemačkih maraka, možeš li za tri tune dobiti nešto šećera, jesu li cigarete, umotane u papire nečijih bolničkih nalaza i danas na cijeni.

Lako je kad imaš pare i prijatelje kojima drugi šalju iz bijeloga svijeta. Mom prijatelju je posla žena „stoju“. Idemo zajedno do Markala, bit će makarona, kesa njemu, kesa meni, ako bude još i mlijeka u prahu.

Kod nekadašnje smo ribarnice, špica je, cijelo se Sarajevo spustilo na Markale. Nije hladno, ne pada, prodaju i oni koji nikad nisu slutili da će preko noći postati pijačni prodavci. Kod ribarnice „razgledamo“ makarone, čini mi se da se i cjenjkamo. A onda rez. I sve kao na usporenom filmu.

Najprije zvuk, pa svjetlost, pa udar. I onda tišina. Nekoliko trenutaka samo tišina. I film počinje.

Veliki Hamza Bakšić rekao mi je poslije – zažmiri, sjedi i piši. I tako je nastao tekst.

Sjećam se da sam vidjela samo boje – crvenu skijašku jaknu gospođe koja je poginula na mjestu.

Sjećam se plavo-zelenih plastičnih krovova pijačnih tezgi, koje su smrznute ruke skidale kako bi poslužile kao nosila. Zavijaju automobili, redaju se jedan po jedan, u gepeke i sjedišta ubacuju krvava tijela.

Sjećam se krvavih mrlja, ostataka tijela, ruku, stopala... svuda po pločniku.

Kao da sam zaleđena ne sjećam se niti jednog zvuka. Vrisak povremeno.

Tog 5. februara 1994. godine sa položaja Vojske Republike Srpske minobacačka granata ubila je 67, ranila 142 osobe.

Haški je tribunal zbog ovog zločina na doživotni zatvor optužio bivšeg komandanta Sarajevsko – romanijskog korpusa Stanislava Galića, u doživotnoj presudi Ratku Mladiću i presudi od 40 godina Radovanu Karadžiću spominje se teroriziranje Sarajeva.

Neke dane čovjek nikad ne zaboravi!


Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.