Sedmogodišnji Dragan Vladušić jedino je dijete u selu Tiškovac u FBiH i svakodnevno odlazi u školu u Bosansko Grahovo udaljenu 17 kilometara.

Selo Tiškovac nalazi se na tromeđi Like, Dalmacije i Bosne. Smješteno na granici BiH i Hrvatske. Kroz selo prolazi "Unska pruga" koja je nekada spajala Beograd i Split. Danas su ostale samo šine i sjećanje. 

Drenka i Jovo Vladušić vratili su se u svoj Tiškovac 2004. godine. Jovo u razgovoru govori da su došli da obiđu kuću i ostali u selu.

- Vidite, ima nas sada nekoliko stanovnika sela, i to stariji svijet. Nekada je sve vrvilo od naroda, imali smo kafanu, školu, crkvu, željezničku stanicu, a danas pusto. Tišina. Ni struje nemamo. Pokretna prodavnica nam dolazi jednom sedmično iz Drvara. Sve je nekako tužno. Samo se čuje cvrkut ptica - kaže Vladušić.

Od Bosanskog Grahova udaljeni  su 18 kilometara, kraćim putem, a dužim je preko Strmice, ali tada se mora preko Hrvatske do Bosanskog Grahova. U Bosansko Grahovo u školu ide sedmogodišnji Dragan.

- Idem u školu, prvi sam razred - Dragan iz prikrajka odgovara stidljivo.

Zime u Tiškovcu su duge i hladne. Draganovi roditelji govore da je u Tiškovcu život lijep, ali težak.

Jovo i Drenka nisu zaposleni, jedini izvor prihoda im je zemljoradnja i stočarstvo kojim se bave. Sve te okolnosti im teško padaju zbog Draganove budućnosti. I oni kao i svi roditelji žele da njihov Dragan odrasta kao i sva druga djeca.

Najteže im pada što je Dragan jedino dijete u selu, najbliže društvo su mu četiri djevojčice koje žive u Strmici, udaljenoj oko sedam kilometara.

Na pitanje s čim najviše voli da se igra i koja mu je omiljena igračka, Dragan ozarenog lica kaže: "Najviše volim mačke i kerove Liska i Snupija!"

Majka Drenka kaže da su Draganu omiljeni drugari lovci koji često svraćaju u njihovu kuću.

Dok nije krenuo u školu, kroz razgovor Drenka govori, plašili su se kako će to sve Dragan prihvatiti jer je odrastao sa starijim ljudima.

Na svu sreću, Dragan je jedan od omiljenih drugara u razredu. Međutim, kada se vrati kući, opet je jedino dijete u Tiškovcu.

Porodica Vladušić, uprkos okolnostima u kojima žive, sretna je i nasmijana.

Draganovi crveni obraščići im ulijevaju nadu za bolje dane i vjeru u život. Svaki gost im je dobrodošao. Velikog srca i dobre naravi, lica ozarenog srećom i čvrstog stiska ruke, odajući čast i poštenje, Vladušići ostaju u svom Tiškovcu.