NEOPTEREĆENI

Imam, fratar i paroh iz BiH pronašli zajednički dom u hrvatskom Kordunu

Jutarnji list

Ima onaj vic. Došao Zagrepčanin u Sarajevo, ušao u kafić i naručio:

- Prosim vas, jednu kavu!

- Nema - kaže konobar.

- Nije Hrvat, možda je Srbin, misli Zagrepčanin, pa kaže:

- Molit ću jednu kafu!

- Nema - opet će konobar. Gost je sada siguran da je konobar Bošnjak pa ispali:

- Molim vas, kahvu!

- Ma nema, ba, vode, đe’s navro? - odbrusi mu konobar.

A ova je priča potpuno istinita. Došli Hrvat i još fratar, Srbin - pa još i paroh, s njima i hodža, a sva trojica Bosanci, u kafić "Kum" u Vojniću nedaleko od Karlovca, sjeli za sto i naručili kahvu, kafu i kavu. Ne ispiše ih ni dopola, a već postadoše nerazdvojni prijatelji. Puši fra Ivo hodžine cigarete, jer ga ovaj nudi.

- Ma, za rođendan ću ti kupiti šteku - kaže mu fratar.

- Pa danas mi je - odvrati hodža župniku, dok mu je iz kutije izvlačio posljednju.

- A i ne treba, radije bih u gotovini - komentira hodža.

Nakon toga nije bilo načina kojim bi katoličkog svećenika odvratili da plati sve što smo za stolom "Kuma" popili. U kafiću u Vojniću svjedočili smo ovome, ali i brojnim drugim fazonima koje je Bog dao samo Bosancima.

Ivo, Admir i Željko tri su predstavnika svojih naroda, svojih religija i dobri prijatelji iz BiH koji su napustili domovinu i došli živjeti u hrvatski Kordun. U priči "Jutarnjeg lista", fratar, imam i paroh simbol su zajedništva Bosne, ali izvan nje.

Fra Ivo, Bošnjak, rođen je u Rama-Prozoru, nakon rođenja 2009. godine tri godine je službovao u Kreševu, isto toliko potom u Dubravi kod Brčkog, pa godinu i po u Tolisi kod Orašja, te je preko jedne od župa gradišćanskih Hrvata koju je vodio stigao u oktobru prošle godine u Vojnić i preuzeo Župu svetog Antuna Padovanskog, kako bi zamijenio bolesnog fratra Antu Ivanovića.

Brine o 2.339 članova svoje župe, a u tih nekoliko mjeseci, koliko je ovdje, odselilo se petnaestak mladih župljana.

Admir Muhić je iz Busovače, a od 1992. godine živio je u Puli. Prvo radno mjesto 1998. godine mu je u Varaždinu, gdje se oženio, a godinu kasnije jednom sedmično putovao je u Cetingrad držati vjeronauku.

Dvije godine poslije tamo se preselio, a onda za još dvije formirao džemat u Bogovolji, preselio se u Maljevac na službu te je od 2008. formiran medžlis Karlovac s tri džemata, a 2012. on je postao glavni imam karlovačkog Medžlisa.

Muhić voli pisati pjesme, nekoliko zbirki je i ukoričio, a široj javnosti postao je poznat nakon toplog i dirljivog pisma dobrodošlice papi Franji prilikom njegove posjete Sarajevu 2015. godine.

Željko Vidaković rođen je u Zvorniku, nekoliko godina je predavao vjeronauku u mjestu nedaleko od rodnog grada, a onda je 2011. godine stigao u Vojnić i postao paroh Kolarićko-veljunske parohije, sjedište mu je Kolariću, a brine o ljudima na terenu udaljenom 30 kilometara na svaku stranu svijeta. Uglavnom se radi o staračkim domaćinstvima, njih 600 koji izumiru, mladih je malo, a oni koji jesu, gledaju da se isele.

Područje Korduna je burno historijsko podneblje u kojem su se smjenjivali osvajači, narodi i države.

- U svojim provalama Turci su ove krajeve pustošili gotovo dva stoljeća, Hrvati su pobjegli u Kranjsku i Štajersku, odnosno današnju Austriju, a tu ničiju zemlju počinju naseljavati Srbi. Jednako trusno to je područje bilo od propasti turskog carstva, austrougarske uprave, potom dviju Jugoslavija, a onda i domovinskog rata, kada je nakon akcije "Oluja" otišlo srpsko stanovništvo, a naselili ga Hrvati iz Banje Luke i Prijedora. Danas u ovoj općini podno Petrove gore živi nešto manje od 5.000 ljudi, svaki drugi je Srbin, nešto manje je Hrvata, a najmanje Bošnjaka. Gradonačelnik dolazi iz redova HDZ-a, no u vijeću svi narodi imaju svoje predstavnike. O suživotu se ovdje i ne govori previše, kada on u praksi funkcionira, vjerovatno, bolje nego igdje drugo - piše Jutarnji.

- Vjera spaja kroz lijepe stvari, ali i kroz probleme koje prolazimo svi. Malo je reći da su međuvjerski odnosi korektni, jer su oni još i bolji. A što se nas trojice tiče, tu ne treba trošiti riječi - slažu se Ivo, Admir i Željko.

- Ma, mi smo se kliknuli na prvu. Mentalitet Hrvata, Bošnjaka, pa i Srba s ovih područja je vrlo sličan - dodaje hodža Muhić.

Trebaju, kaže Admir, sijati među ljudima dobro, pa će vidjeti što će niknuti, a moraju biti pažljivi, jer ako negdje pogriješe, to će se vratiti, kao što se svako zlo vrati. Ima li išta što ih može posvađati? Nema, iako je jedna stvar izazvala žučnu raspravu, ona na koju nijedan Bosanac ne može ostati imun.

Zna se šta najviše naljuti Bosanca, dva posto njih vicevi o Bosancima, tri posto političari, a 95 posto burek sa sirom.

- Rođeni smo u Bosni, mlađi smo ljudi, neopterećeni prošlošću, nemamo kočnica, odrasli smo u multietničkim sredinama, ali i bez obzira na sve to, opet se na kraju sve svodi na jednu stvar: ili jesi čovjek, ili nisi čovjek, nema to baš puno veze s nacionalnošću - ističe fratar Ivo.

Više o temi Kreševo

BLAGDANI
Koncert povodom Uskrsa u Kreševu

Više o:

Kreševo Rama Prozor
NA VRH

Podijeli članak na