Dursum uz top koji je napravljen od jakog i otpornog drveta

Pritisnite "PLAY" za reprodukciju zvuka.

TRADICIJA Jedan od posljednjih krajiških kovača stare običaje ne da zaboravu

Dursumovi topovi pucat će i ovog ramazana širom BiH

Autor: A. SADIKOVIĆ
15.05.2018 06:44
A
A
A

Tradicija oglašavanja topova tokom ramazana u bh. gradovima, čiji su pucnji od davnina javljali vrijeme iftara, uveliko se vraća posljednjih godina. 

Tjeran željom da topovi ponovo pucaju u mjesecu posta, Dursum Halilović, stari krajiški i jedan od posljednjih kovača na ovim prostorima, počeo ih je izrađivati u svojoj kovačkoj radnji u Bosanskoj Otoci.

Radi po sjećanju

- Polako se bliži vrijeme kraja mog kovanja i htio sam nešto napraviti da ostane, da se pamti, jer kovača danas u Krajini skoro i nema. I kako onda to vratiti, kako vratitu tu tradiciju – počinje priču Dursum.

Sa posebnim zadovoljstvom objašnjava kako nastaju replike nekadašnjih topova, koje pamti iz djetinjstva.

- Sve radim po sjećanju, jer nemam nikakvu fotografiju niti bilo kakav primjerak, dio. Oblik jeste isti, a tu su drveni točkovi, cijev, sve je, zapravo, od drveta. Tradicionalno, sve se radi od kvalitetnog osušenog jasenovog i hrastovog drveta, s kovanim gvozdenim dodacima. Možda to nekome izgleda nemoguće, kao i drveni šporet, ali ovdje se radi o suhom jasenu, izuzetno otpornom drvetu koje, uz metalne obrube, bez problema izdrži detonaciju. Pored toga, u tijelu je cijev izrađena od posebne legure tako da se drvo ne može zapaliti, a ni voda ne može ući... – pojašnjava Halilović.

Dursumovi topovi, već su tako dobili ime, u zidinama su Kapetanove kule u Bihaću, u starim gradovima Sokolac kod Bihaća, u Ostrošcu, Cazinu, Jezerskom kod Bosanske Krupe, čak je jedan u Maglaju, pa i u Travniku. Od ovog ramazana bit će i u Velikoj Kladuši, Bugojnu...


Halilović u svojoj kovačkoj radnji: Sve odiše starinom 

- Posebno raduje činjenica da su u Bihaću i drugim mjestima Bosanske krajine tokom ramazana i Bajrama pucali topovi. Naime, 1913. godine osigurana su sredstva za pucanje topova i tim je novcem plaćen tobdžija, a ostatak je utrošen za kupovinu baruta – podsjeća Halilović na jedan od starih zapisa, pojašnjavajući da nema podatka o tome kada su tačno topovi počeli pucati u Krajini, ali se pouzdano zna da su bili u upotrebi do Drugog svjetskog rata.

U Dursumovoj kovačkoj radnji koja nadvisuje obale Une, sve podsjeća na starinu. Otud ga, kako kaže, nešto čudno, neka naslijeđena upornost, tjera da se ognjište ne ugasi, da vrati još starina - zaprežna kola, fijakere...

Tupi udarci

- Skoro da se ne zna kad se u ovoj radnji počelo kovati. Jedna je od prvih u Krajini. U nju sam ušao kao dječak i ostao sve do danas. Naslijedio sam je od oca Ahmeta, on od djeda Ale, ovaj od pradjeda Okana i dalje unazad. Bili su svi kovači i kolari. Odvajkada se u ovoj porodici živjelo od toga. I uvijek sa poljoprivrednicima, radnicima. Često se na riječ plaćalo, pa žitom ili nekim drugim proizvodima – ističe Dursum Halilović.

Na kraju priznaje kako se teško miri s činjenicom da niko nakon njega neće nastaviti porodičnu tradiciju uz nakovanj i da će tupi udarci iz njegove radnje prestati odzvanjati.

Posla ima, ali je teško 

Dursum s tugom dodaje kako je sve manje kovača, iako kaže da posla ima, ali da vrijeme nije naklonjeno zanatlijama.

- Malo je želje da se ovakvi poslovi i zanati zaštite, da se pomogne da ne izumiru – navodi on.