DNEVNIK

Alen Kajtaz, sekretar Crvenog križa Grada Mostara: Izgleda da ništa nismo naučili

Avaz.ba
02.06.2018 14:34

Foto: Kajtaz: Koliko dugo će građani, pravna lica i pojedine institucije pružati pomoć?

Subota, 26. maj

Bez stalnog radnog mjesta

Iako sam sinoć legao poprilično kasno, nisam imao problema s ustajanjem. Pružam ruku i skidam telefon s punjača. Jedan pogled na telefon bio je sasvim dovoljan. Više od stotinu poruka, slika i izvještaja. Na neke odgovaram odmah, neke ostavljam za kasnije. Ustajem i odlazim na posao. Čini mi se da u proteklih nekoliko dana i nemam stalno radno mjesto. Ponekad je to kancelarija, ponekad automobil, kuhinja, ali je to najčešće Salakovac.

Dan prolazi relativno brzo. Raspodjela poslova, koordinacioni sastanak s predstavnicima Centra, IOM-a, UNHCR-a, UNICEF-a. Ovo je već postalo rutina. U poslijepodnevnim satima odgovaram na mailove. Ponovo odlazim u kamp, već treći put. Studenti pripremili iftar i uz pomoć vrijednih volontera Crvenog križa unose radost među migrante. Za divno čudo stižem i na proglašenje pobjednika Lige prvaka.   

Nedjelja, 27. maj

Jezička barijera 

Dan je počeo sastankom s volonterima kojima su se pridružile i kolege iz Sarajeva. Radni dogovor i odlazak u kamp. Danas su intenzivirane aktivnosti, a glavna je ljekarski pregled. Nakratko napuštam „ordinaciju“ radi davanja izjave za medije. Na hodniku se srećem s doktoricom Melitom Adilović, koja se upravo vraća iz „kućne“ posjete jednom pacijentu. Ukratko me informira o zdravstvenom stanju. Brifing s nogu. U ordinaciji galama. Vraćam se. U improviziranoj čekaonici kao i u ordinaciji je već dosta ljudi. I onih koji čekaju pregled, ali i onih koji trebaju neku drugu vrstu pomoći. Pričaju, komentiraju.

Nemamo nikakvih problema da uspostavimo red. Ljudi strpljivo čekaju. Zahvalni smo jedni drugima. Oni nama zato što smo im svakodnevno na usluzi, a mi njima na povjerenju. Jedini problem za sada je jezička barijera. Odlazim po ručak, koji i pored naših svakodnevnih obaveza, spravljaju naše vrijedne kuharice. Nekako je i vrijeme večere došlo veoma brzo. Pozdravljamo se s kolegama iz Sarajeva i već dogovaramo sljedeće aktivnosti. Vraćamo se u bazu, u kuhinju Crvenog križa, koja se nalazi u Sjevernom logoru, nekih petnaestak kilometara od Azilantskog centra. Dok se priprema iftar, tražim led, ali ne za osvježenje. Noga mi je poprimila neki čudesan oblik, pa da je vratim u normalu. Trebat će. Bit će još ovdje dosta posla.  

Ponedjeljak, 28. maj

Navodni incident 

Nakratko svraćam u kancelariju, da vidim šta se dešava u realnom svijetu. Pišem, brišem. Dopisi, mailovi, pozivi... Naporno? Ne. Više interesantno i zanimljivo. Još ako izvučemo pouku iz ovoga i naučimo lekcije, bit će još bolje. Redovan sastanak u kampu. Informiraju nas o brojnom stanju migranata. Prepolovio se. Sasvim razumljivo. I pored skoro svih osiguranih uvjeta, veoma mali broj je onih koji bi željeli da ostanu ovdje. A mi opet radno. Ručak, večera, sehur, doručak. Higijena. Odjeća i obuća, pa i ljekarski pregledi. Neko bi rekao da je sve pod kontrolom, da ide sve po planu. Razmišljam o tome.

Moje razmišljanje prekida telefonski poziv i uobičajena pitanja... Kakva je situacija? Ima li hrane? Je li država uključila u pomoć? Koliko dugo ćete moći izdržati? Broj migranata? Između bezbroj pitanja, jedno je bilo posebno - čuli smo da su se desili određeni incidenti, da je došlo do tuče te da je i jedan stražar povrijeđen. Šta nam možete reći o tome? Prvi put nemam odgovora. Izvinjavam se i tražim nekoliko trenutaka da provjerim informacije.

Niko od volontera, kao ni upravnik kampa, ne može da mi potvrdi bilo kakav incident. Lijepa vijest se ne može plasirati niti prodati kao ona loša. Sve je to dio posla. Koristim situaciju da se s upravnikom dogovorim i oko svakodnevnih aktivnosti. Zajednička je konstatacija da ovo ide poprilično dobro. Uz malo više razumijevanja i saradnje između svih učesnika u procesu migracija, ovo bi moglo da ide puno lakše i puno bolje.  

Utorak, 29. maj 

Nismo sami

Prijem, razvrstavanje, popis i distribucija humanitarne robe nije nimalo lagan posao. Ali, uz zajedničku saradnju sve se može. I danas dobivamo određeni broj donacija. Još radimo, prvenstveno zahvaljujući vlastitim snagama i donacijama pravnih i fizičkih lica. Pitanje koje mi se stalno nameće: Koliko dugo? Koliko dugo će građani, pravna lica i pojedine institucije pružati pomoć? Dan, dva, mjesec... Ne znam. Ne smijem ni da razmišljam o tome. I do sada su se nalazila neka rješenja, valjda će se naći i za ovo. U stalnom sam kontaktu s kolegama iz Bihaća, gdje sam i bio prije nekoliko dana.  

Za razliku od nas, situacija u Bihaću je dosta složenija. Stalni priliv novih migranata, stalni izazovi. I stalna borba. I bezbroj pitanja, na koja još nemamo odgovor. Ono što znamo je da nismo sami. Ponosni smo što pripadamo jednoj porodici. Porodici Crvenog krsta/križa. Uzimam mali predah. Odlazim na zajednički iftar, na koji sam pozvan dan ranije. Srećem dosta prijatelja koji nam čestitaju na dosadašnjem angažmanu. Čestitke svakako prijaju, ali... dosta posla je još pred nama...

Srijeda, 30. maj 

Privremeno skladište

 Svraćam do kancelarije. Printam neke materijale. Odlazim do kuhinje, koja je u ovim danima postala i privremeno skladište za prijem i distribuciju humanitarnih roba. Svakodnevni zadaci i obaveze. Pripreme novog jelovnika i raspored smjena. Zove me upravnik kampa s kojim se nalazim oko devet. Dogovaramo se oko pripreme i distribucije higijenskih paketa. Vrši se i distribucija blokova za hranu. Valja sve pripremiti za sljedeći mjesec. Odlazim za Sarajevo. Razmjenjujemo mišljenja. Iznosimo probleme. Tražimo modele kako i šta dalje. Zajednička konstatacija je da se svi zajednički moramo uključiti u ove aktivnosti. I vladin i nevladin sektor. Prvi val smo stoički prihvatili na svoja prsa. Nisam siguran da bi mogli podnijeti i drugi.  

Četvrtak, 31. maj

„Alenovi anđeli“ 

Utabana staza. Kancelarija, kuhinja, Salakovac. Redovan sastanak. Kratki dogovor. Sve je jasno. Čini mi se da svako počinje da radi svoj posao. Novi dan, nova informacija. Možda nam sutra dođe još jedna grupa. Porodice sa djecom. Nama to i ne smeta. Samo da informacije budu na vrijeme. Koordinacija je veoma bitna. Ponovo odlazim za Sarajevo. Radimo na nekom projektu u vezi s migrantima. U međuvremenu, kolege pripremaju higijenske potrepštine za ličnu i kolektivnu higijenu. Dopisujem se s volonterima. Napravili su grupu na Viberu u kojoj razmjenjujemo poruke, slike i tekstove iz novina.

Grupi daju ime „Alenovi anđeli“. I jesu anđeli. Sve svoje slobodno vrijeme su posvetili humanitarnom radu. I sve rade s osmijehom. Pokušavam da pronađem pravu riječ kojom bi iskazao svoju zahvalnost za sve ono što je do sada urađeno, kako radnicima, aktivistima i volonterima Crvenog križa Grada Mostara tako i svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli da i ova priča, kao i sve priče ispričane u Crvenom krstu/križu i oko njega imaju sretan završetak. Takva riječ ne postoji, ali postoji ono „malo“ i jednostavno HVALA, koje svi razumiju kao i što razumiju i način na koji to i kažeš. A moj način je zaista iskren i od srca.  

Petak, 1. juni

Istječe 15. dan... 

Ustao sam veoma rano. I današnje pripreme za distribuciju obroka teku uobičajenim tokom. Ne razmišljam mnogo o današnjem danu. Niti o mogućem dolasku novih migranata. Znam da će i ovaj proći u skladu s planiranim. Zabrinjava me činjenica da danas istječe onaj 15. dan. Na sastanku održanom 17. maja dogovoreno je da će Crveni križ Federacije BiH preuzeti brigu i osigurati osnovne potrebe migranata. Dogovoren je i 16. pa i 17. dan. Pa i svi naredni dani, ali...

Kako se u narodu kaže: „Koga zmija ujede, i gušterice se boji“ . Nemam ništa napismeno. Zovem, dozivam, molim. Bojim se da se, po starom dobrom običaju, dogovori postižu da bi se i kršili. Izdržat ćemo mi. Izdržali smo i gore, pa ćemo i ovo. U procijepu smo. U nekakvom vakuumu. Izgleda da ništa nismo naučili. A imali smo jedinstvenu priliku. Makedonija, Srbija, Hrvatska su prošle sve ovo. Tako blizu, a tako daleko. Ipak, za razliku od onih kojima pomažemo, mi smo u maloj prednosti. Oni, osim što su morali pobjeći od kuće, zapeli su kod nas. Mi smo samo zapeli. 

Oglasi

NA VRH