Prvi povratnik u Tokoljak kod Srebrenice Murat Smajić (86) najstariji je postač na području cijele općine. Kako kaže, počeo je postiti u desetoj godini, od kada su, prema želji roditelja, morala postiti sva muška i ženska djeca, a neka ženska i dvije godine ranije.
Dječaci mujezini
Sjeća se da su postače u zoru budili pijetlovi, a mrsili su se po jedinom satu u selu, koji je imao mjesni imam Alija Smajlović.
- On bi pred iftar na prozor stavio svoj kućni sat, a mi, djeca, kraj prozora bismo čekali kada će dati znak da je vrijeme iftaru. Djeca bi zatim trčala svako svojoj kući uz povike: „Početak, početak!“ – govori Smajić.
U dnu sela bila je drvena džamija, ali u njoj nije bilo struje ni grijanja pa su zimi teravije klanjane u imamovoj kući. Zbog dužine namaza i nedovoljno prostora, djeca su bila oslobođena klanjanja tog vakta.
- Nekoliko godina kasnije, seoski imam odredio je po jedno dijete da kraj njegove kuće uči ezane za prestanak posta i početak iftara. Dječaci bi se s komadom kukuruznog, a poneko i pšeničnog hljeba okupili oko mujezina i čekali da se oglasi. A onda bi nastala trka i vika po selu - prisjeća se Murat ramazana iz svog djetinjstva.
Rad na vrućinama
Pamti i ramazane ljeti, kada se kosila trava, žela pšenica i kada bi uzrele trešnje. Cijeli se dan, kaže, radilo po žezi, bez kapi vode i hrane. Odmori u njivama bili su ispod nekog drveta u hladu, a često i pod uzrelim trešnjama.
- Djeci oči ostadoše na crvenim slatkim plodovima. Ali, bili smo strpljivi. A poslije iftara, i odrasli i djeca navalili bi na one trešnje - uz osmijeh kaže Smajić.
Kako se momkovalo
Murat se sjeća i momkovanja tokom ramazana. Kaže da je najteže bilo momkovati ljeti - tokom dana radili su se svi poljski poslovi, a sijela su trajala od teravije do sehura.
- Dođeš kući, taman zaspiš, ono svane, a roditelji bude da se ide raditi u njivi dok nije ugrijalo. Kosi se trava do podne, a od podne se ide na žetvu pšenice, i tako sve do iftara, a tokom noći opet sijelo i nikad dobrog sna - kaže Smajić.
