Ef. Spahić: Kada je prazan stomak, ljudi teško progledaju ( A. Kuburović)

BAJRAMSKI INTERVJU

Ismet ef. Spahić, bivši zamjenik reisu-l-uleme IZBiH: Bošnjaci, zbijte redove!

Razgovarala: A. NUHANOVIĆ
14.06.2018 15:32
A
A
A

Volimo Bosnu kao zjenicu oka svoga. Čuvajmo je, jer mi nemamo drugu državu, poručio je u bajramskom intervjuu za „Dnevni avaz“ hadži hafiz Ismet ef. Spahić, dugogodišnji zamjenik resu-l-uleme Islamske zajednice u BiH.  

Ef. Spahić iznimno je poštovan među Bošnjacima, a posebne zasluge ima zbog razvijanja islamske svijesti Bošnjaka. Bio je imam u Visokom, profesor Gazi Husrev-begove medrese, glavni imam Begove džamije... Mnogima nedostaju njegove hutbe, mudre, britke poruke i pouke.

Mubarek dan

Hafiz Spahić upozorava da je položaj Bošnjaka veoma nezavidan, zbog čega jasno poručuje: “Bošnjaci, zbijte redove.”

 Muslimani dočekuju jedan od dva najveća blagdana. Šta Ramazanski bajram predstavlja za vjernike?

- Teško je u jednoj riječi i rečenici to kazati. To je pobjeda čovjeka nad sobom. Bajram je, inače, jedna radost zbog oprosta grijeha, a ne nečega drugog. Očekujemo da će nas Allah, dž. š., pomilovati Svojom milošću. Zato je Bajram veliki blagdan ili veliki mubarek dan, bolje rečeno. Jer, mubarek se ne može prevesti. Sve druge riječi su pogrešne, ne mogu ili vrlo kratke su da mogu šta o Bajramu reći osim mubarek dani.  

Očekujem, ako Bog da, da će ovaj mubarek dan donijeti radost muslimanima. Očekujem! Jer, oni su zaista u jednom teškom položaju. Vrlo teškom, zbog svog rada ili, bolje rečeno, nerada, propusta i crnih duša. Velika su očekivanja i nadati se, ako Bog da, da će biti hairli.

 Alim ste kojeg Bošnjaci iznimno poštuju i vole. Kažete da su Bošnjaci u krizi. Zašto to mislite?

- Bošnjački narod u jednom je teškom iskušenju. Sad će ih ovi izbori, umjesto zbiti, još više podijeliti i pocijepati. Ali, očekujem da će se opametiti, doći do pameti, da će zbiti svoje redove kao što to drugi rade. Interesantno, ne umijemo čitati ništa oko sebe. Zažmirimo, a ovi drugi odlično to rade. Ipak, nadam se da će taj bošnjački narod jednog dana progledati očima i da će doći sebi, da će izabrati ljude koji se bore za njih, a ne za sebe. Jer, obično kada ga izaberemo, on se bori za svoj džep, pusti narod kraju. Još jednom kažem, nadam se da će doći do sebe ovaj bošnjački narod.

Kako odbraniti dostojanstvo Bošnjaka i sačuvati ovu državu?

- Teško je to uraditi, da sačuvamo ovo države. Jer, i ona je na veresiju. I nju napadaju sa svih strana. Mislim da smo mi Bošnjaci njoj najveći neprijatelji, više nego drugi. Mogli smo uraditi mnogo više za ovu državu, jer meni ne treba ni Bosna ako nema u njoj Bošnjaka i muslimana. Šta će mi Bosna? I mi se moramo boriti da sačuvamo taj narod, da ostane u njoj. Ode nam omladina, izgubismo je. Odškolujemo je za Zapad. I to je, mislim, politika Zapada, lakše im je uzeti odškolovanog čovjeka nego da se oni bore oko njega. Naša omladina nije svjesna toga.

 Kako probuditi omladinu, zadržati je?

- Teško je otvoriti oči. Jer, kada je stomak prazan, ljudi teško progledaju. Nije sada toliko prazan koliko mi to uveličavamo. Znam, postim od 1948. godine. Tada smo postili sa zalogajem hljeba, malo vode i ako je bilo mlijeka, to je bila velika stvar. Sada su pune sofre svega, ali nemamo svijesti. Izgubili smo je. Mi obično zaboravimo da je Bosna jedina naša država i da druge nemamo. I gdje god odemo, neće nam biti majke, te naše Bosne.

Godinama ste upozoravali da na vlasti imamo one koji trguju državom i državnim institucijama. Rekli ste: „Ima i onih koji nas prodaju.“ Koliko je važno to konačno shvatiti i mijenjati?

- Teško se izboriti, zato što nam fale ljudi. Nama trebaju ljudi, a ne stranke političke. Trebaju nam ljudi koji vole ovu zemlju, koji će se za nju žrtvovati. Ja se nadam da ćemo, ipak, prepoznati te ljude. Svi obećavaju. Ne treba nasjedati na propagande pred izbore.  

Teško se boriti da račvast kolac ide u zemlju. Ne može. A mi imamo, ne račvast, tri vrha - tri račve. Vrlo je teško. Ali se moglo više uraditi. Moglo je, trebalo je i moralo se više uraditi za ove napaćene ljude, za naše borce najviše, za naše šehide. Mi i danas vadimo kosti, tražimo, nema ih. Ja nisam našao šuru još, nema ga. I ja upirem prstom: „Kriv si ti.“

Napunili džepove

Rekli ste da nema pedlja u BiH da nije natopljen krvlju šehida. Vaša rečenica „i pas ima veće pravo od roditelja šehida“ dovodi do pitanja je li se za ovakvu zemlju u kojoj su njihove porodice zaboravljene vrijedilo boriti.

- Partizani su, svaka im čast, sve svoje borce do kraja života pazili. Imali su prednost. Mi smo šehide i njihove porodice zaboravili. Borimo se za sebe, svoje interese. A oni su dali živote, prolili krv da imamo ovo što imamo. Ja sam jedan od roditelja šehida. Nije me nikad niko ni upitao: „Kako ti je, hafize?“ Ali, eto, ja – elhamdulillah, imam, mogu. Ali, ima roditelja šehida koji nemaju, ne mogu, treba im pomoći. Država je na ispitu šehida najviše pala. Taj ispit, nažalost, moram reći, pala je. I mnogi u ovoj državi koji su napunili džepove ne vide šehide. A napunili su džepove. Oni danas dobro žive.  

Moramo se osvijestiti

U svim sferama našeg društva su kriminal, korupcija...  

- Onaj ko ima vjeru, nema korupcije. Ne može imati korupciju ko vjeruje da je to haram dinar i da za njega mora Bogu odgovarati. Da bismo to pravili, moramo ljudima podići svijest o vjeri, da je svjestan. Ja se sjećam jedne istine. Kada je rahmetli Mujaga Hadžimerhemić krenuo iz Sarajeva u Visoko, nije uspio uzeti kartu, a sjeo je u voz. Kada je došao u Visoko, otišao je na blagajnu da kupi kartu. Kažu mu; „Pa ti si sad došao“, a on veli: „Nisam platio, evo hoću da vam platim.“

E to je kada čovjek ima vjeru, kada je odgojen, kada misli o susretu s Bogom, jer morate doći pred Boga, morate doći u kabur. Mora čovjek za svoj korak svaki odgovarati. Da bi naši ljudi napustili korupciju i te nevaljale stvari, moraju se osvijestiti i doći vjeri. Jedini zadatak ove naše Islamske zajednice je da tako odgaja ljude i da politiku pusti političarima, a da se oni bave odgojem ljudi i da im svijest probude, da se ljudi počnu baviti vjerom.

Allah mene kuša jer sam govorio da budemo istrajni...

 Govorili ste, hafize, „ne žalimo krv za odbranu napadnute nam domovine“ i time davali jasne poruke našim vojnicima šta da rade. Čak ste na dženazi koju ste prije skoro 26 godina, u avgustu 1992., klanjali svojim trima kćerkama i unuci, koje su poginule od granate, na televiziji rekli: „Allah mene kuša jer sam govorio da budemo istrajni, pa evo, hafize, vidi i ti kako je dati krv šehida.“

- Elhamdulillah i sada, bile su njemu draže pa ih sebi uzeo. Hvala mu, mom Allahu. Ali, moram reći jednu stvar, zaboli čovjeka kada se ti naši šehidi zaborave. Te naše žrtve kada ih zaboravimo. Mi smo ljudi, nismo mi meleci, mi preživljavamo ovo stvarno, sa sobom. No, ja ipak molim da se obrati pažnja na šehidske porodice i na borce koji su dali doprinose da imamo ovu državu. Da nije bilo njih, ne bismo je ni imali. Nema je puno, ali imamo je, ipak, imamo. A to je njihova žrtva.

Ja sam zaista zadovoljan u životu i onim što mi se desilo sam zadovoljan, to je Allahov izbor, on je to probrao. I on bira koga će počastiti time. Mene je počastio, elhamdulillah, da vidim bol ovih mojih komšija koji su izgubili jedine sinove u ovoj borbi. I to može čovjek koji je svjestan da će se sutra s njima sresti. Jer, ja znam da je ovo samo kratak rastanak, a da ćemo se, ako Bog da, u Džennetu sutra zagrliti ponovo, biti zajedno.