U Fojnici i susjednim općinama proizvodnja drvenog uglja tradicija je od davnina. Ćumurane ili žežnice, kako ih još nazivaju, sada su modernije izvedbe - napravljene su uglavnom od cigle i betona i loptastog su oblika.

Gust dim

Na području Fojnice i okolnih mjesta nekad su bile stotine ćumurana iz kojih se izvijao gust dim. Danas ih je mnogo manje, ali tradicija opstaje.

Ćumurane su se prije pravile od zemlje i oblagale paprom, a sada su od čvrstog materijala i vijek trajanja im je mnogo duži. U jednoj takvoj ćumurani u blizini sela Dragačići, desetak kilometara od Fojnice, zatekli smo Tahira Huskića i Mirzeta Aletića kako pakuju i utovaraju vreće uglja za transport do kupaca.

- Ovo je težak, gorak i crn hljeb sa sedam kora. Drva su skupa, a valja ih sabrati, dovući, isjeći, složiti u ćumuranu. Potom ih zapalimo pa dežuramo da ne izgore. Na ćumurani su rupe i one se postepeno zatvaraju glinom, a drvo gori skoro sedam dana. U ćumuranu stane od 10 do 15 kubnih metara drveta, uglavnom bukovine i grabovine, jer su najkvalitetnija. Na kraju se sve ostavlja da se prirodno ohladi pa se vadi i pakuje - pojašnjava Huskić postupak proizvodnje drvenog uglja.

Rad na dnevnicu

Iz žežnice u jednoj turi izvuku skoro 150 vreća ćumura. Cijena po vreći je oko 10 KM.

- Slaba je fajda od ovoga, od ćumurane možeš samo preživljavati, moj jarane. Moj kolega i ja, kad se vadi ćumur, idemo raditi i na dnevnicu kod ljudi – govori Huskić.

Traže ga ugostitelji

Prodaja je, kako kaže, dobra, a ćumur uglavnom traže ugostitelji za roštilj.

- Kad nije sezona, teže je, kupci tada našem ćumuru traže stotinu mana. A kad krene ljeto, ide k'o halva – dodaje Huskić.