S početka februara 1996. godine novinar Fazlo Dervišbegović susreo se u Beču s legendom mostarskog Veleža Vahidom Vahom Halilhodžićem, koji je samo za čitaoce „Dnevnog avaza” tada odgovorio na niz zanimljivih pitanja, između ostalog i ono, nažalost, i danas, 22 godine kasnije, toliko aktuelno: Kako pomoći Veležu i Mostaru da prevaziđu sve poteškoće... 

Živim u Parizu

- Susreli smo se u Beču. Vahid Halilhodžić, prvo Jablaničanin, pa onda Mostarac, cijelim bićem Bošnjak, poznato ime na nebu fudbala, i u Evropi, pa i u svijetu. Došao je iz Ciriha u Beč na manifestaciju organiziranu u povodu prikupljanja humanitarne pomoći za Bosnu i Bošnjacima - pojašnjeno je na početku intervjua objavljenog 4. februara 1996. godine.

Gospodine Halilhodžiću, odakle Vi u Beču?

- Došao sam iz Ciriha, gdje se održava ista manifestacija, sa istim ciljem, humanitarnog karaktera kao i ova, a u Cirih sam doputovao iz Pariza, gdje trenutačno živim. Na svakoj manifestaciji humanitarnog karaktera namijenjenoj Republici BiH ja sam prisutan. Hoću da vidim ljude, da čujem šta se dešava u našoj domovini. Svaki moj susret sa zemljacima za mene je jedan od finih susreta, ali i buđenje uspomena i sretnih i onih tužnih. Takav je danas život.

Kakva je Vaša ocjena humanitarnog projekta "Neretva" namijenjenog Hercegovini i borcima 4. korpusa ARBiH?

- Mislim da je fantastičan. Njegova koncepcija, a posebno realizacija, izvanredna je. Organizatori su uložili puno truda. Sve je funkcioniralo i sve je odrađeno u najboljem redu. Oduševljen sam organizacijom, odzivom naših ljudi, ali i prisustvom gostiju. Svim zaista od srca čestitam.

Simboli Mostarca

FK Velež je obuhvaćen programom "Neretva". Dugo ste nosili dres "Rođenih". Vi ste, Vahide, veležovac od glave do pete. Pokušajte dati ocjenu Veleža, onog do rata, ali i ovog današnjeg.

- To je duga priča, Velež - Mostar, njihova veza Stari most. To su bili i ostali simboli onoga zbog čega su mnogi ljudi, ne samo Mostarci i Hercegovci nego mnogi sa svih strana svijeta, voljeli Mostar. Velež, kao i Mostar, preživio je i još preživljava u protekle četiri godine gorke i teške trenutke. Mostar je, svakako onaj na lijevoj obali, strahovito razrušen. Neki tamo su željeli da unište grad, a time i Velež, Grad, a i Velež, preživjet će sve poteškoće.

Oni su pobjednici. Doći ćemo ponovo na stadion Pod Bijelim brijegom. Svi oni koji su voljeli i vole Velež ponovo će, bez obzira na to gdje su protjerani, dolaziti na stadion i skandirati Veležovo ime.

Kako pomoći Veležu i Mostaru da prevaziđu sve poteškoće i stanu na svoje noge?

- Velež je u teškoj finansijskoj situaciji. Igrački fond jako je oslabljen. Mnogi fudbaleri napustili su Velež. Ovo sad su povoji novog Veleža. Bit će poteškoća. Nadam se da će mnogi stari veležovci pomoći da klub počne živjeti normalno kako je živio i prije rata. Pomoći ćemo i Mostaru i Veležu.

Vahide, nećemo sve o Veležu i fudbalu. Kako vratiti Bošnjake koje protjeraše ili otjeraše s njihovih ognjišta?

- BiH ne može biti cijela bez tih naših Bošnjaka kojih ima širom svijeta. Ovaj mir (ovo trenutačno zatišje), iako je nepravedan, nadam se da će smišljenim akcijama predstavnici države BiH znalački iskoristiti da se veliki broj naših ljudi rasutih širom svijeta vrati. To će, možda, biti vrlo teško. Moja poruka svim Bošnjacima je: Ne zaboravljajte svoje ognjište, jer bez vas nema ni države BiH.

Znamo šta su uradili i Vahidu i Veležu i Bosni i Hercegovini. Zašto?

- Mnogi su htjeli da mi nanesu zlo. Od početka agresije ostao sam u Mostaru, mogao sam pobjeći, ali ostao sam da pomognem koliko sam mogao. Neki su htjeli da me eliminišu, da mi otuđe sve što sam stekao. U određenom trenutku - morao sam pobjeći. Neka to ide na obraz pojedincima. Vahid je ostao što je i bio, Velež, veležovac. Bosna može biti samo Bosna i ništa više, a oni koji nam nanesoše zlo, koji nas protjeraše, gdje su oni? Zločinci bili i ostali. Mnogi su u ovom ratu izgubili najbliže. Ko je sačuvao obraz, moći će opet svima pogledati u oči, a sačuvao ga je i Vahid, i Velež, i Republika BiH – poručio je legendarni Vaha u intervjuu za „Avaz” od 4. februara 1996. godine.

Bol u srcu i duši

Imate li šta poručiti Bošnjacima, Mostarcima, Jablaničanima, porodici i prijateljima?

- Neka ih sve u 1996. godini prati sreća. Nadamo se da će biti mira, da će ljudi konačno odahnuti. Ja jako dobro znam kako je bilo u inostranstvu, znam kako je i u Bosni. Možda je nekad teže biti u Parizu nego u Jablanici, Mostaru ili svejedno gdje u Bosni, jer bol u srcu, u duši, posebno briga i neizvjesnost, teža je od fizičke boli.

Vahid je zašutio. Nije više progovarao. Stisnutih vilica i namrgođenog lica sjedio je za hotelskim stolom. Nisam ga uznemiravao. Nijemo smo pružili jedan drugom ruku i razišli se. On na aerodrom pa u Pariz, ja u Bosnu, u Jablanicu, zna se - autobusom – napisao je Dervišbegović na kraju intervjua prije 22 godine. 

Neke stvari ne mogu se zaboraviti, ali moramo nešto i oprostiti  

Na pitanje gdje je trenutno, Halilhodžić je prije 22 godine otkrio da živi u predgrađu Pariza i polaže ispite na trenerskoj školi Francuske, jer je to prvi uvjet da bi pronašao tim prve francuske lige.

- Nažalost, trenersku diplomu koju sam stekao u Sarajevu ne mogu iskoristiti, jer nema vrijednost Francuskog saveza. Moram završiti ovu školu, moram ponovo raditi. Godinu dana sam vodio drugoligaški tim. Želim da se vratim među prvoligaše, za šta mi je neophodna diploma prvog stepena i marljivo radim – govorio je Halilhodžić.

A na pitanje kada će ponovo u Bosnu, prisjetio se kako je ljeta 1995. godine posjetio Jablanicu i Mostar. 

- To su bili najteži trenuci mog života. Do tada sam, nekako, bio hrabar. Ali, kada sam ugledao Mostar onakav kakav jeste, kuću kojoj nisam mogao prići, noge su mi klecale, okamenio sam se. Želio bih da se vratim, da sam sa svojim narodom, ali još psihički nisam spreman da se suočim s užasnom realnošću, s istinom, jer je, zaista, neshvatljivo što je urađeno. Nemam neki određeni datum kada ću se vratiti, ali jednog dana sigurno ću se vratiti kod prijatelja. Možda i onih koji su mi htjeli nauditi. Nadam se da će ovo ludilo i ovaj najprljaviji rat otrijezniti ljude koji će, možda, biti opet skupa. Neke stvari ne mogu se zaboraviti, ali moramo nešto i oprostiti, kako bi ova država počela da funkcioniše, da radi, da bi narod počeo normalno da živi. Jer, šta je naš narod u protekle četiri godine izdržao, sigurno niko drugi ne bi uspio – rekao je Halilhodžić za naš list 1996. godine.