KOLUMNA

Na prostoru gdje se ruši sve bošnjačko, Gornji Šeher je rijedak relikt bošnjačkog svijeta i načina njegovog života

Piše: Akademik Muhamed FILIPOVIĆ

30.6.2018

Po Gornješeherovcima u Banjoj Luci se nazivaju ili su se nazivali stanovnici nekadašnjeg gornjeg grada Banje Luke koja je nakon što je došla pod vlast Osmanlija prerasla u šeher. Tada je veliki dobrotvor bosanski, prvi bosanski valija Ferhat-paša Sokolović na mjestu oko stare tvrđave koja se nazivala Kastel izgradio novi šeher, donji dio grada koji će postati, ustvari, centralni dio sadašnje Banje Luke.


Tri hausa


Gornji Šeher je nastao na obalama Vrbasa, a onaj dio koji je nastao na desnoj obali rijeke nazvan je Ilidža. Na tom mjestu nalaze se termalni izvori koji su jedna od bitnih karakteristika toga dijela Gornjeg Šehera i jedna od najvećih banjalučkih atrakcija. Dio Gornjeg Šehera koji je nosio naziv Gornješeherovska Ilidža sastoji se od pet termalnih vrela ili banja ili hausa, kako su nekad nazivana takva vrela. Tri su bila karakteristična po toploj sumpornoj vodi, a dva druga su bila izvori toplih voda. Jedna voda je bila ljekovita za kožne bolesti, a druga je bila veoma topla i liječila uglavnom akutna reumatična stanja.


Ovi izvori nosili su nazive svojih vlasnika, odnosno Gornješeherovaca koji su izgradili određene vrste vanjskih objekata, od kojih je najveći i najznačajniji bio tzv. Hadžijin haus ili Osmančevića haus. On se sastojao od bazena koji je izgrađen od kupolastog svoda, a bio je prislonjen uz kuću Osmančevića, koji su taj haus održavali.


Drugi haus nosio je naziv Ebin haus, a nalazio se pedesetak metara niže od Osmančevića hausa. Bio je istog tipa s kupolom i nešto manji, a vodila ga je stara žena koju su svi poznavali kao Ebu. Treći haus nalazio se stotinjak metara nizvodno od ova dva i nosio je naziv Šeranića haus. Bio je naslonjen uz Šeranića kuću, koja je i danas primjer izuzetno vrijedne bosanske arhitekture, a s hausom čini izvanredan arhitektonski i kulturni spomenik. Ovaj haus je, također, istog tipa kao i prethodna dva.


Banja Šugavica, pak, nije bila istog tipa, nego se radilo o izvoru tople vode karakterističnog mirisa i sastava pod čijim mlazom su se zainteresirani kupali, odnosno podvrgavali terapiji koja je bila ljekovita za različite vrste kožnih bolesti. Najzad, kojih pedesetak metara ispod banje Šugavica, nalazila se banja Direklija, gdje je također iz stijene tekao jak mlaz tople vode, a tretman se sastajao od toga da se dijelovi tijela oboljeli od reumatizma ili artroze zglobova izlažu djelovanju te vode sjedeći na za to priređenoj klupi.


U lijevom, većem dijelu Gornjeg Šehera nazvanom Čaršija, nalazile su se zanatske radnje, bakalnice ili druge vrste trgovina, a Čaršija se pružala od zgrade Malte na ulazu do mosta preko rječice Suturlije. S desne strane su se nalazile uglavnom zanatlijske radnje obuhvatajući gotovo sve vrste poznatih zanata, a s lijeve prema brdu nalazile su se kafane, određene vrste radnji, najviše bakalnice i povelike prostorije KUD-a „Budućnost“.


Vješte zanatlije


To je ambijent u kojem su živjeli najstariji stanovnici Banje Luke, a kako su bili vrlo vrijedni i vješti različitim zanatima, to su uzimali veliko učešće u razvoju zanatske djelatnosti, kasnije i industrije.


Najviše su radili u prvoj domaćoj fabrici cipela Adema Turčinhodžića koja se nalazila na prostoru Donjih Hiseta, a zatim u duhanskoj tvornici kada je Austo-Ugarska izgradila taj prvi industrijski objekt u Banjoj Luci, da bi kasnije bili zaposleni u željezničkoj ložionici i uopće na željeznici i metalnoj industriji nazvanoj Jelšingrad, koja se nalazila upravo na istom prostoru na kojem i željeznička ložiona.

Originalni primjeri gradnje naselja koja dovode ljude u prisan odnos s prirodom i jednih prema drugima

Svi su Banjalučani dobro poznavali Gornješeherovce koji su posebno u novije vrijeme od 30-ih godina naovamo uveli praksu korištenja bicikla odlazeći na posao u donji dio grada. Oni su bili karakteristični u načinu kako su vozili ta vozila, a i inače i što su bili naročito ponosni na svoj Gornji Šeher.


Inače, Gornješeherovci su bili vrlo aktivni i sposobni ljudi koji su dali Banjoj Luci i našem društvu veliki broj značajnih intelektualaca, među kojima bi se danas nalazio i poznati naučnik u oblasti medicine Asim Kurjak, ali ne samo on nego i mnogi drugi značajni intelektualci, a posebno veliki broj sindikalnih boraca i vođa u staroj Jugoslaviji. Posebno veliki broj Gornješeherovaca se nalazi među prvoborcima Narodnooslobodilačkog rata u kojima su učestvovali u velikom broju.


Gornješeherovci su u najnovijim uvjetima kada su doživjeli agresiju i pokušaj potpunog istrebljenja Bošnjaka iz Banje Luke uspjeli u velikoj mjeri sačuvati prisustvo u svom Gornjem Šeheru, ostati na svome, očuvati originalnost arhitekture i načina života svoga dijela grada. I u Gornjem Šeheru su se dogodili izvjesni prodori agresivnosti duha negacije postojanja Bošnjaka, odnosno muslimana i njihove tradicije. Tako je prije svega došlo do promjene toponima pa je naselje preimenovano u Srpske Toplice.


Karlo i Nanut


Gornji Šeher je imao i druge atrakcije. Prije svega se tu radilo o kafani izgrađenoj na samom ulazu rijeke Vrbas u Gornji Šeher. Ta atrakcija nazivala se Karlova kafana, a radilo se o jednom Austrijancu koji je izgradio svoju kafanu na mjestu gdje Vrbas u najsnažnijem toku probija put kroz stijene da bi ušao u ravnicu banjalučku.


Kafana je bila napravljena stepenasto od same površine vode i sastojala se od dvije terase natkrivene zelenilom, gdje su gosti mogli u hladovini i miru sjediti, u ljetno vrijeme se hladiti Vrbasom i specijalitetom te kafane, a to je bilo Karlovo kiselo mlijeko servirano u posebnim čašama koje je imalo naročit okus, a hlađeno je upravo na temperaturi samog Vrbasa.


Sljedeći element koji je davao određenu karakteristiku i pitoresknu crtu naselju Gornji Šeher sastajao se u Nanutovoj pilani. Nanut je bio, također, Astrijanac koji je izgradio pilanu na izlazu Vrbasa iz Gornjeg Šehera pregradivši rijeku i na taj način podigavši nivo rijeke u samom Gornjem Šeheru, tako da je taj dio toka Vrbasa izgledao kao jezero.


Ono što je bilo zadivljujuće u izgradnji Gornjeg Šehera bila je činjenica da su upravo na tom dom dijelu Gornjošeherovci izgradili kuće nad samom vodom, a jedna takva kuća bila je kuća nekadašnjeg banjalučkog muftije Nurkića, jedan prekrasan arhitektonski objekt koji je stajao nad samom vodom okružen borovim stablima.


Nedaleko od Nurkića kuće nalazila se najstarija džamija na prostoru Banje Luke koja je karakteristična po tome što je izgrađena na jednoj kaverni u stijeni, a do nje je vodila posebna drvena ćuprija i tako nosila određeno značenje. Ta jama je imala značenje za graditelja, autoru nije poznato, ali svakako da je postojao poseban razlog da se džamija izgradi upravo na tom mjestu.


Gornji Šeher predstavlja jedan arhitektonsko-etnološki muzej ili izložbu gdje se još mogu naći originalni primjeri gradnje naselja koja dovode ljude u prisan odnos s prirodom i jednih prema drugima, te originalni primjeri bošnjačkih kuća, ali i bošnjačkih ljudi, njihovog načina života i kulture.


Također, u Gornjem Šeheru možete još sresti ljude koji će vas srdačno dočekati i ugostiti po starom bosanskom pravilu da niko ne treba zakucati na vrata, a da mu ona ne budu otvorena i da ne bude ponuđen i jelom i pićem, a ako je neophodno, i konakom.


Zbog toga je Gornji Šeher na prostoru gdje se ruši sve bošnjačko jedan izuzetno rijedak relikt našeg bošnjačkog svijeta i načina njegovog života.

Vlasnik autorskih prava © avaz-roto press d.o.o.
ISSN 1840-3522.
Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.