ROĐENDANSKI INTERVJU Akademik Muhamed Filipović danas ulazi u 90. godinu

Gradnja nacionalnog identiteta Bošnjaka još nije dovršena

Mirela KUKAN
03.08.2018 17:42

Akademik Muhamed Filipović, naš najveći živi intelektualac, filozof, historičar, promotor bošnjačkih i vrijednosti države Bosne i Hercegovine, predsjednik Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti (BANU), danas ulazi u 90. godinu. No, uprkos godinama, ogromnom, ali i teškom životnom iskustvu, i dalje plijeni bistrinom uma i jednostavnošću.

Dogovarajući ovaj rođendanski intervju, rekao nam je kako ne želi da ovo bude priča o njemu, ali nju je nemoguće zaobići u razgovoru s tako osebujnom ličnošću kakav je akademik Filipović.

 Čuveni Suljo i Mujo

Profesore, danas Vam je punih 89 i ulazite u 90. Prije svega, želimo Vam sretan rođendan i još mnogo zdravlja. Vaše impozantno životno iskustvo i intelekt, s obzirom na godine, zaista fascinaraju. Jeste li svjesni poštovanja koje pobuđujete u bosanskohercegovačkom narodu, ali i mnogo šire? 

- Naravno da me brojni znakovi poštovanja čine ponosnim i daju nadu da nisam svoj život protratio, da sam učinio nešto dobro za ljude i da sam bar nekoga nečemu dobrom naučio ili na dobar put uputio. Dobio sam mnoga javna priznanja, pogotovo u bivšem režimu. Bez obzira na to što sam bio politički protivnik mnogih aspekata tog režima, taj režim je, ipak, priznavao vrijednost mojih naučnih dostignuća. Nažalost, u posljednjih 20 i više godina ni priznanja se više ne dodjeljuju, ne postoje javne nagrade i institucije koje, prema kriterijima neovisnosti i kvalificiranog suda, odaju priznanja određenim ljudima. Od svih priznanja koja sam dobio u posljednjih 30 godina, najviše cijenim Kaimijinu nagradu u Zvorniku.  

Čovjek, međutim, ima osjećaj da je učinio nešto dobro tek kad vidi da ljudi čitaju, ponavljaju ili izgovaraju misli i ideje koje je on napisao, izrekao ili preporučio. Priznanja te vrste stižu mi iz skoro cijelog svijeta, a moje mišljenje traže mnogi ljudi i posjećuju me u mojoj kući ili u Akademiji, u kojoj posljednih godina najviše provodim vrijeme.

Neću ništa novo reći ako podsjetim da se velike ličnosti kod nas nikada nisu dovoljno cijenile, a Vi ste sigurno itekako svjesni i onih koji Vas cijeli život pokušavaju osporavati i napadati. Kako njima odgovarate?

- Vjerovatno sam ja čovjek koji je u posljednih 70 godina najčešće kritiziran, napadan i na različite načine ponižavan. U tome sam na neki način šampion. Mene to podsjeća na anegdotu o čuvenima Sulji i Muji, koja govori o tome kako je Suljo prigovarao Muji da mijenja mišljenja i da je, kakva god nova vlast dođe, uz nju, na šta mu je Mujo odgovorio: “To se tebi, Suljo, samo čini. Ja se ne mijenjam nego se oni mijenjaju.”

Ja se od početka nisam slagao s nekim aspektima političkog života kakav je nastao nakon pobjede nad fašizmom, kad su proglašeni principi jednakosti, slobode, bratstva i jedinstva. Vidio sam da praksa političkog života odudara od deklariranih načela i zbog toga sam iznosio svoja mišljenja, koja su tu praksu osuđivala. Kako je bivši režim bio totalitarnog karaktera i niko nije smio izgovarati javno misli i davati ocjene koje su u neskladu s ocjenama političkog i državnog vrha, normalno je da sam bio predmet čestih kritika. O meni su te kritike pisali, prije svega, oni koji su služili režimu.

Između ostalih, šest knjiga napisano je s ciljem da se dokaže kako sam ja ili neznalica ili sam antisrbin ili ugrožavam muslimane... Svako je prema svojim interesima o meni pisao kritički, a da nikad niko nije uspio dokazati u čemu su to moja mišljenja i stavovi pogrešni. Nisam se osvrtao na takve napade bez obzira na činjenicu da su neki od njih bili veoma opasni prema svojim namjerama i tendirali ne samo ka mojoj eliminaciji iz javnog života nego išli i mnogo dalje od toga.

 Vezanost uz BiH

 Proživjeli ste toliko toga da bi moglo stati i u nečijih devet života. Proputovali ste mnogo zemalja, imate ogromno političko i diplomatsko iskustvo, velike zasluge na polju nauke, posebno ste zaslužni za vraćanje nacionalnog imena bošnjačkog naroda. Kako, nakon svega, gledate na današnju Bosnu i Hercegovinu i položaj Bošnjaka?

- Od početka tematizacije nacionalnog pitanja muslimana u BiH stajao sam na stanovištu da smo mi narod koji ima svoje historijsko i nacionalno ime - Bošnjaci i da je svako drugo ime, ustvari, način da se ospori autentičnost našeg identiteta i posebno naša vezanost uz BiH, koju smo mi svojim imenom čuvali i bili glavni nosioci njenog historijskog identiteta.

Danas me, prije svega, ožalošćuje činjenica da postoje ljudi i organizirani faktori koji žele da naš identitet i historijsku utemeljenost vežu isključivo uz vjeru i čije su ideje apsolutno antibošnjačke, antibosanske i štetne po interese našeg naroda i BiH.

Zbog toga smatram da gradnja našeg nacionalnog identiteta još nije dovršena i da to nije samo zadatak svakodnevne politike, koja se mijenja od dana do dana i od situacije do situacije, nego temeljnih naučnih institucija i kulturnog pokreta, koji treba da nastane u našoj zemlji, koji će oblikovati sve moduse našeg bošnjačkog historijskog postojanja i bogatstva kulturnog i moralnog stvaranja na temelju našeg bošnjačkog identiteta.

 Bojičiću, bojiš li se koga

 Često ste potencirali svoje krajiško porijeklo i govorili da ste svoj duh sačuvali zahvaljujući krajiškoj tvrdoglavosti te da je to ponajviše razlog što nikad niste postali ničiji poltron. Čini se da u BiH nikad nije bilo više poltrona nego danas. Zašto je to tako?

- Tačna je konstatacija da su se poltroni namnožili kao žohari, a to je, jednostavno, posljedica činjenice da ogroman broj ljudi danas živi od države, odnosno na budžetu, od novca koji država uzima narodu, a zatim ga dodjeljuje svojim štićenicima, koji zbog toga, naravno, moraju biti poltroni onima koji ih osiguravaju nezasluženim prihodima.

Što se, pak, tiče mog krajiškog identiteta, držim tradiciju koju su uspostavili naši preci, braneći bosansku zapadnu granicu, koja je veoma malo bila promijenjena bez obzira na sve napore Venecije, Austrije i drugih zapadnih zemalja da se ona promijeni. Tako je jedan venecijanski diplomat u svom izvještaju duždu Venecije o Krajišnicima kazao da su to ljudi izuzetnog karaktera, odlučni, hrabri, nevjerovatno odani svojoj zemlji i tradiciji i da nije nikakvo čudo što je među takvim ljudima nastala pjesma: “Bojčiću, bojiš li se koga? Boga malo, cara nimalo, a vezira k’o dorata svoga.”

Moj predak po imenu Jusuf Alajbeg objasnio je tom diplomati da je naš Bog milostiv i da ga se ne treba bojati, a da car mora da se boji svojih podanika, a ne obrnuto. Jer, car nema pravo da dodjeluje prostor na kojem žive njegovi podanici, muslimani, bilo kome, a ako to učini, onda su njegovi podanici obavezni da ga smijene i dovedu na prijesto drugog čovjeka, koji će poštovati njihove zakone i tradiciju.

Taj krajiški duh nije se izgubio do današnjeg dana. To su ljudi koji su i u posljednjim zbivanjima pokazali da se ponašaju po načelu kud prvi, tu i zadnji, kao i da osuđuju svakoga onoga koji izađe iz tog reda i skrene na put izdaje, odnosno na put suprotan onome koji je izabrao narod.

Već smo 25 godina ni na nebu ni na zemlji i svi želimo promjenu

 U oktobru nas očekuju još jedni opći izbori. Hoćemo li na zelenu granu?

- Naravno da svi želimo i jedva čekamo da se konačno završi ovaj agonični period naše historije. Mi 25 godina živimo ni na nebu ni na zemlji, ne znamo šta smo, jesmo li država ili nismo. Nasilnici svake vrste mogu da uvjetuju naše odnose i stanja, a evidentno je propadanje u svim domenima života. Dakle, svi želimo promjenu. Čega?

Ne promjenu određenih ljudi nego promjenu politike, napuštanje ideje da bilo koja pojedinačna stranka ili savez stranaka ima monopol nad državom, nad narodom i da može da odlučuje o svemu, ne vodeći računa o onima koji u svakom demokratskom društvu moraju imati garantirana prava bez obzira na to što se njihovi stavovi ne slažu s onima koji su dobili vlast. Zbog toga su u svim demokratskim državama izbori mjesto gdje se mijenja vlast.

Nadam se da ovog puta neće biti izbornih krađa, miješanja nepolitičkih faktora u izborni proces i, najzad, da neće biti zloupotreba ni vjere, ni nacije, ni državnih institucija u formiranju izbornog rezultata, odnosno da će izborni rezultat odraziti slobodna uvjerenja naših građana.

Naravno, ako bi tako bilo, izbornu pobjedu dobili bi oni koji budu imali najkvalitetniji i najprivlačniji izborni program, to jeste oni koji ukažu na realne i ostvarive puteve rješavanja situacije u kojoj se nalazimo. Svima nam je dosta šarenih laža, kojima nas uoči svakih izbora obasipaju političari.

NA VRH