VLASENIČKI KRUGOVI PAKLA Nakon što je Nebojša Bogosavljević progovorio na nedavnoj identifikaciji oca Sadika Džinde, ubijenog 1992. godine

Nebojša, Siniša, Jadranko i Jasmina nisu jedini koji su u ratu promijenili imena, ali barem ne nose krv na rukama

Autor: E. SKOKIĆ
04.08.2018 11:56
A
A
A

Nebojša Bogosavljević na nedavnoj identifikaciji mučki ubijenih Vlaseničana progovorio je o onome o čemu se u ovom gradu ni 26 godina nakon monstruoznih zločina ne smije još ni šaputati. Bogosavljević je, podsjetimo, ispričao kako je do 29. juna 1992. godine nosio ime Edis, a prezime Džindo. Njegov brat se zvao Adis, a preko noći je postao Siniša.

Gorka sudbina

I dok Siniša (Adis) i njihova majka Denka, inače prosvjetna radnica, nisu došli na identifikaciju u Tuzlu, Nebojša (Edis) je smogao snage da novinarima ispriča svoju gorku sudbinu.

Saznajemo da je kasnije imao problema u Vlasenici zato što je progovorio istinu, ali to i ne čudi za sredinu iz koje nikada nije došao glas razuma ili osuda monstruoznih zločina.

Nebojša je rekao i da poznaje muškarce koji su mu odveli oca Sadika Džindu. No, Nebojšina i Sinišina majka Denka bila je svjedok odbrane Predraga Bastaha, koji je pred Sudom BiH osuđen na 22 godine zatvora. Uprkos tome što je znala ko joj je odveo supruga i ubio ga nedaleko od kuće, nikada nije zatražila da se počinioci uhapse i kazne.

Slučaj Edisa i Adisa, odnosno Nebojše i Siniše, nije usamljen. Poznato je da su nakon ubistva njihovog oca Mevludina Helje prezimena 1992. godine promijenili i Jadranko i Jasminka Heljo te su uzeli djevojačko svoje majke Borke Bogičević.



Jadranko Bogičević je, kao što je poznato, dugogodišnji fudbaler mnogobrojnih klubova u BiH, a najduže se zadržao u sarajevskom Željezničaru. Kada je potpisnik ovih redova u junu 2010. godine objavio priču o Mevludinu Helji Meši, odnosno svjedočenje članova njegove rodbine, Jadranko je putem telefona zaprijetio tužbom.

Kasnije su posmrtni ostaci Meše Helje naprasno pronađeni, a njegova dženaza je klanjana mimo kolektivne šehidima Vlasenice. Jadranko nije podnio tužbu.

 Gdje su danas

Nebojša, Siniša, Jadranko i Jasmina su u vrijeme masovnih egzekucija Vlaseničana bili djeca iz mješovitih brakova i nisu mogli shvatiti niti pretpostaviti šta će se događati u njihovom rodnom mjestu. Bogosavljevići danas žive u Vlasenici, Bogičevići u Vlasenici i Sarajevu. I barem ne nose krv na rukama.

Za razliku od po zlu poznatih Elvisa i Aleksandra Đurića, sinova Srbina Pere i Bošnjakinje Begajete. Elvis i Aleksandar Đurić u smrt su među mnogobrojnim Vlaseničanima odveli čak i svoje daidže.

Elvis Đurić je do 2003. godine radio u krim-policiji PU Vlasenica, a nakon što je dobio pouzdane informacije da će protiv njega biti podignuta optužnica, pobjegao je u Srbiju, gdje i danas živi u okolici Beograda. Njegov brat Aleksandar, prema tvrdnjama preživjelih Vlaseničana, održava kontakt s majkom Begajetom, koja je u inozemstvu, a kojoj su u Vlasenici ubijena braća Mensur, Mevludin i Armin Hasanbegović.

I Goran Goce i Koke Tešić, sinovi Mijata i Mersije, zapamćeni su kao hladnokrvni egzekutori nevinih bošnjačkih civila u Vlasenici. Ni njih još nije stigla ruka pravde.

 Protjerani prota Golijan

„Dnevni avaz” pisao je o proti Miloradu Golijanu koji je u Vlasenici službovao od 1982. do 1992. godine. Golijan je spasio živote dvojici imama, Munibu Ahmetoviću i Begi Selimoviću, ali je nakon tog čina proglašen izdajnikom.

Protjeran je iz Vlasenice, bolje rečeno, uspio je sačuvati živu glavu, a u razgovoru za naš list naveo je da njegova noga nikada više neće kročiti u taj grad.

Sa 15 godina se hvalio da može ubiti svakog muslimana

Nedavno je SIPA po nalogu Tužilaštva BiH na području općine Vlasenica uhapsila Slađana Pajića (48) zbog sumnje da je od maja do decembra 1992. godine počinio ratne zločine.

Još jedan od Pajića, i to dok je bio maloljetan, javno se hvalio 1992. godine kako može ubiti svakog muslimana. Riječ je o Siniši Pajiću, koji je u avgustu 1992., kada je dao intervju novinarki „Newsdaya” Nini Bernstein, imao 15 godina. Ovog Pajića nije stigla ruka pravde.

Vukosava, Jadranka, Slobodanka...

Za razliku od Denke Džindo-Bogosavljević i Borke Heljo-Bogičević, nekoliko majki srpske nacionalnosti ipak nije pristalo na razdvajanje porodice ili promjenu identiteta svoje djece, zbog čega su platile visoku cijenu.

Vukosava Klanco ostala je bez supruga Muje, Jadranka Saračević bez supruga Osmana, Slobodanka Nezirović bez supruga Muje... Sve one su s majkama bošnjačke nacionalnosti prognane za Tuzlu.

Potresnu životnu ispovijest Vukosave Klanco, „Dnevni avaz“ objavio je u svom današnjem izdanju.