Zijo Ribić, koji je tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu preživio ogromnu tragediju - u jednom danu pobijeno mu je devet članova porodice, nakon godina patnje i borbe za goli život, napokon je sretan. S Ramizom Begić, izabranicom svog srca, izgovorio je sudbonosno „da“.
Najljepši dan
Iako nikoga od Ribića nije imao uz sebe na taj veliki dan, Zijo nije bio sam. Vjenčao se pred nekoliko stotina prijatelja, komšija i poznanika. Svi oni bili su njegova porodica, aplauzom su ga ispratili u novi, zajednički život s Ramizom, s kojom je pet godina bio u vezi.
Ženu svog života upoznao je u Domu za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli, gdje je živio godinama. Ramiza, s kojom je živio i prije svadbe, u februaru ove godine rodila mu je kćerku.
- Nakon rođenja kćerke Sare, ovo mi je najljepši dan u životu. Sada imam razlog da se još više borim u životu. Presretan sam – kazao je Ribić.
Prijatelji iz cijelog svijeta došli na veselje Ziji Ribiću
Ziju, koji je ostao sam kada je imao samo osam godina, sudbina nikad nije mazila, ali nije prestajao vjerovati da će jednog dana imati posao i krov nad glavom, zasnovati porodicu. U tome je konačno i uspio.
- Veliki san da zasnujem porodicu napokon mi se ostvario. Ja sam sretan – kazao je.
Brojne zastave
Da ljude ne gleda po tome ko su i odakle su te da u sebi nema ni trun mržnje, pokazuje i to što su se s automobila koji su bili u svatovima vihorile zastave BiH, Srbije, Crne Gore, Italije, Sjedinjenih Američkih Država, Albanije, Makedonije. A zid u svadbenom salonu bio je prekriven zastavom nekadašnje Jugoslavije, s obzirom na to da je Zijo uvijek govorio da je jugonostalgičar. Pored nje, stajala je i romska zastava.
Preživio pukom srećom
U julu 1992. u mjestu Skočići kod Zvornika „Simini četnici“ Ziji su pred očima ubili sestre Zlatiju, Zijadu, Suvadu, Almasu, Ismetu te Zlatu, brata Sabriju, majku Šefiku i oca Ismeta. On je samo pukom srećom preživio masakr. Misleći da je mrtav, četnici su ga gurnuli u jamu, a on se tokom noći osvijestio i pobjegao. Sutradan su ga spasila dvojica vojnika u uniformama bivše Jugoslavenske narodne armije i odvela ga u Zvornik u bolnicu, a potom je izmješten u Institut „Simo Milošević“ u Igalu u Crnoj Gori, pa u Dječiji dom „Mladost-Bijela“ u Herceg Novom i kasnije u Dom za djecu bez roditeljskog staranja u Tuzli.
