Foto: Miralem Lalo Srkalović

ŽIVOT Miralem Lalo Srkalović, Tešnjak čijim venama teče Drina, a Goražde mu je domovina

Bosanac koji je u Gracu živio u maloj kamp-prikolici bez vode danas slikarstvu podučava i austrijske profesore

Bez obzira na sav raskoš života u Austriji, njegovo srce i dalje je u Goraždu

Autor: A. Bajramović
20.08.2018 17:26
A
A
A

Domovina nije geografski pojam, domovina su moji prijatelji. Rođen sam u Tešnju, ali Drina je u mojim venama, Goražde je moja domovina – kaže akademski slikar Miralem Lalo Srkalović.

Rođen je u Tešnju 1948. godine, ali od pete godine živio je u Goraždu. Njegov otac je prije Drugog svjetskog rata gradio željezničke mostove u Kopačima i Baćcima i u gradu na Drini upoznao njegovu majku. Poginuo je 1951. godine, nakon pada s mosta u izgradnji na rijeci Bosni, a Lalo sa majkom i starijom braćom Reufom i Reskom adresu vezao za Goražde.

Tada nije ni slutio da će pribor za slikanje koji mu je kupio arhitekta Alija Kruho, podstanar u iznajmljenoj sobi njihove porodične kuće, kao i njegovi savjeti, odrediti sudbinu čovjeka kojem je slikarstvo i posao, i ljubav, a Drina vječita inspiracija. 

Sa suprugom Idom studirao je u klasi profesora Ismara Mujezinovića i učio od Berbera, Hoze i ostalih najboljih slikara bivše Jugoslavije.

Bio je direktor Doma kulture i nastavnik u goraždanskim školama. Još prije 40 godina u Goraždu je pokrenuo Likovnu koloniju u čijem su radu učestvovali najpoznatiji umjetnici iz bivše države. Sve je prekinuo Lalov bolni rastanak s gradom i prijateljima i odlazak neposredno pred početak rata.

Vjerovao je da će se vratiti za nekoliko dana, ali u austrijskom Gracu živi već decenijama.

- Prve 2-3 godine je bilo vrlo teško. Prva tri mjeseca smo spavali u kamp-prikolici bez vode, wc-a, nije se moglo ispružiti uopće. Sa dvoje male djece. Ranom zorom, čim prvo svjetlo, izlazili smo napolje. Kada dijete hoće u wc, ja sam držao vindjaknu da ne bi pokislo, a bio sam mokar sav – kaže Srkalović.

Krenuo je ispočetka, slikajući ulične portrete i dijelove Graca. Bavio se i restauracijom slika. Vremenom, Lalo i Ida osnovali su privatnu slikarsku školu kroz koju je prošlo više od 1.000 kandidata, pokrenuli kurseve na koje dolaze i austrijski profesori i slikari.

Izgradili su veliku kuću i otvorili galeriju i atelje ARTiS. Srkalović je izlagao u Gracu, Parizu, Londonu, Salcburgu i Torontu, a za svoj rad dobio niz nagrada.

- Imao sam mnogo izložbi, ali uvijek kažem da sam imao samo dvije prave izložbe. Ostale su bile komercijalne. Jednu sam nazvao „Okamenjeni spavači“ i bila je posvećena stećcima. To su bile slike velikog formata, preko dva metra i organizatori su zbog mene nabavili specijalne lampe koje su osvjetljavale samo sliku u mračnoj prostoriji. Slike nisu bile kopije fotografija, već apstraktne. Druga serija slika bila je posvećena vodi. To je naša Drina. Slikao sam je sa fotografija. Bila je to potreba da se vratiš ovdje, makar u mislima, bar vizuelno. Drina je uvijek bila moja najveća inspiracija – ističe Srkalović. 

Na pitanje koliko danas vrijede njegove slike, uz osmijeh odgovara da se mogu kupiti za 10 ili 10.000 eura, ali priznaje da za svoja djela nikada nije tražio maksimalnu cijenu i da je najskuplja koštala 8.000 eura.

– Čak i Austrijanci se čude kad kažem da smo ja i supruga već punih 25 godina samostalni slikari koji žive od slikarstva – kaže Lalo.

Bez obzira na sav raskoš života u Austriji, njegovo srce i dalje je u Goraždu, gdje je jedan od inicijatora ponovnog pokretanja likovne kolonije i njen redovni učesnik.