DNEVNIK Vladimir Kovačević, teško pretučeni novinar BN televizije

Nisam prihvatio fotografisanje, jer ne želim da bilo ko ikada iskoristi ovo u političke svrhe

Prilazim ulazu, ne obraćam pažnju na dvojicu na parkingu. Obratio sam tek kad je bilo kasno. Trajalo je desetak sekundi. Pet-šest udaraca po glavi, ostali po tijelu. Ne objavljujem ništa dok se Marina ne javi

Avaz.ba
01.09.2018 13:48

Kovačević u bolnici: Šta da radim s bananama

Subota, 25. avgust

Braća Karamazovi preuzimaju kontrolu

Slobodan dan. Borba je s Aleksejem. Od kada je Ivan došao, ovaj stariji (dvije godine i dva mjeseca) odjednom osjeća da je izgubio primat, što nije tačno, ali je sasvim normalan osjećaj. Marina se bori s bebom, ja s Aleksejem. Sve je to normalno. Gledam poruke i kako napreduje Gerila. Nije loše, mada bi moglo mnogo bolje. Blog trpi, nema šanse da uspijem da ga kvalitetno održavam pored svega. Krug po Mejdanu s Aleksejem, odakle mu tolika snaga? Počeo sam da izlazim u igraonice.

Nedjelja, 26. avgust

Živ je Čorba, umro nijeNedjeljna druga smjena. Niti manje posla niti više dosade. Uglavnom se svelo na čekanje Trga i praćenja “Pravde za Davida”. Vrijeme ubijam jednom epizodom “Breaking Bada”, drugo gledanje. Isplati se, serija je i dalje neprevaziđena. U Banjoj Luci se nebo otvorilo. Pljusak kao da nikad nije padala. Snimatelj drami, pokisnut će mu oprema. Bez obzira, radimo. Na Trgu nešto manje ljudi, jer baš lije kao iz kabla. Završavamo mokri do kože. Montiram i završavam.Parkiram kod stadiona, uvečer rijetko ima mjesta kod zgrade. Normalna večer, osim što je padala kiša pa napolju nema nikoga. Prilazim ulazu, ne obraćam pažnju na dvojicu na parkingu. Obratio sam tek kada je bilo kasno. Trajalo je desetak sekundi. Pet-šest udaraca po glavi, ostali po tijelu. Sreća je što sam pao na leđa pa sam koliko-toliko uspio da se branim sa zemlje rukama i nogama. Odlaze. Gledam za autom, ali naočale su odletjele ko zna gdje pa ne vidim ništa.Ustajem, nema boli, ali osjećam da krv lipti. Ne znam koliko obilno pa me malo hvata panika. Iz srednjeg ulaza silaze dvije komšinice. Doslovno me spašavaju zovući Hitnu i prvim amaterskim zaustavljanjem krvarenja. Hitna stiže brzo. Ne gubim svijest i slikam se. Moram da obavijestim i kolege i javnost. Twitter je najbrži. Ne objavljujem ništa, jer se Marina ne javlja. Sigurno doji bebu. Ne mogu da dozvolim da čuje od drugih. Konačno se javlja, a ja joj uvijam priču kako nije bilo ništa i da samo moram malo do Hitne. Hirurgija - šivenje, ORL - šivenje uha. CT je dobar. Ko bi rekao da uho najviše boli. Noć na Hirurgiji. Svaka čast ljudima koji rade ovaj posao. Nisam spavao.

Ponedeljak, 27. avgust

Stigao DodikZačuđujuće sam dobro. Rane su velike i mnogo je šavova. Podigla se ogromna prašina. Novinari su najavili proteste. Konačno, mislim. Posjetu najavljuje predsjednik Republike Srpske. Kaže da mu je žao, da osuđuje i nudi pomoć. Vjerujem da mu jeste žao, ali mu govorim da je odgovoran za pravljenje ambijenta u kojem su novinari koji rade odgovorno i kako treba, postali mete. Malo se raspravljamo, ali ton je skoro prijateljski. Nisam prihvatio fotografisanje, jer ne želim da bilo ko ikada iskoristi ovo u političke svrhe. Posjetili su me i neki od poslanika opozicije, bez fotografisanja. S Hirurgije me premještaju na Paprikivac, na ORL. Kolege s BN-a dolaze, ovi iz Bijeljine stalno zovu. Zovu i ostali. Šta da radim s ovolikim bananama?

Utorak, 28. avgust

Sjajno osobljeNe znam jesmo li kao društvo svjesni kakve medicinske radnike još imamo. Ne postoji riječ kojom bih iskazao zahvalnost zaposlenima i na Hirurgiji i na ORL-u. Ti ljudi, međutim, odlaze ili žele da odu. Teško nama za desetak godina i uzalud nam, onda, i sjajni uvjeti u novoj zgradi, čak i kada je otplatimo. Ostajem do daljnjeg. U više navrata dolaze i Vlado Đajić i Nenad Stevandić. Ne pričamo o politici. Pogriješio bih ako i njima ne bih zahvalio za ove dane. Đajiću sam samo rekao da ću i dalje da pišem o Kliničkom centru.

Srijeda, 29. avgust

Liga šampiona, konačnoInfuzija po infuzija. Osjećam se dobro, osim što i dalje imam vrtoglavice. U prethodna dva dana telefon se usijao, danas je već lakše. Drugi nalaz CT-a je, također, dobar. I ono što je bilo, povlači se. Vrijeme ubijam “Braking Badom” i “Trilogijom Milenijum” (drugo čitanje). Zanimljivo, nekako stižem baš do dijela u kojem ubijaju onog saradnika “Milenijuma”. Skinuo sam neku aplikaciju za utakmicu večeras. Na kraju, gledam na njemačkom “Sky Sportu”, ludim, jer rade kombinirani prijenos sve tri utakmice. Prije pet godina, sigurno bih bio u Salcburgu. Vrištim u sebi nakon drugog gola. Realno, razbili su nas, ali moralo je jednom da se vrati. Ako ništa, za onaj nesretni Bordo.  U toku noći ustajem da zatvorim prozor i svom silinom udaram glavom u ćošak prozora. Nevjerovatno.

Četvrtak, 30. avgust

ŽrijebDosadilo je. Nemam ni serije više. Bili su Marina i Aleksej. Ona plače, a on pomalo zazire od mog novog privremenog izgleda. Uvjeren sam da je njoj gore nego meni. Istraga traje, ne znam šta bih rekao. Žrijeb nas je stavio u grupu sa Pari Sen Žermenom, Napolijem i Liverpulom. Razbit će nas, ali navijački, to je najbolja grupa.

Petak, 31. avgust

Mikael BlumkvistPrijaju mir i ležanje, ali ne mogu više. Rekoše da ću ostati do ponedjeljka. Odlučio sam da ugasim telefon makar danas. Čitanje i spavanje. Poželio sam se i Ivana iako se još nismo čestito ni upoznali. Tek sad se sjetih da ga još nisam ni upisao. Još je Dijete bez imena!

NA VRH