SJEĆANJE Iz Gračanice u opkoljeno Sarajevo

Kako je Ibro Žunić 1994. nadmudrio srpskog oficira na "plavom putu"

Piše: Hasan ČALIĆ
09.09.2018 18:53

Slijeva nadesno: Čalić, Čamdžić, Žunić i Osmanbegović

Potrefilo se, nema druge. Prije nekoliko dana pozvali su me Nedžad Peljto, direktor gračaničkog BKC-a, pod čijim okriljem radi lokalni Radio Gračanica, i spisatelj Edin Šaković pa mi dadoše krupan zadatak.  

- Hasko, na našem radiju si radio više od 15 godina, bio si skoro puna dva mandata glavni i odgovorni urednik. Naredne godine Radio Gračanica obilježava 50 godina rada. Želimo izdati knjigu o pola stoljeća Radija. Tvoj zadatak je da je začiniš svojim pričama, sjećanjima, slikama - saopćiše mi.

Piće s rahmetli Zekerijahom Đezićem

Moram priznati da mi zadaća prija, volim ja to, ali razmišljam odakle krenuti, čemu dati prednost, da ne bi sve skrenulo u šalu.

S novinarom Mirsadom Čamdžićem Čamcem, urednikom na Radiju Gračanica, sjedim u kafeu “Film” vlasnika Ibre Žunića Picija, bivšeg radnika BKC-a, pa mudrujemo šta bismo smjestili u knjigu.

Treba se prisjetiti najvažnijih detalja iz mog bitisanja u tom mediju koje je trajalo do one 2000. godine, kada su me iz partije kojoj u to vrijeme nisam bio po volji „laganice degažirali”, na čemu sam im prezahvalan, jer sam otišao u “Dnevni avaz”, najveću medijsku kuću u BiH, na bolju plaću, te bio pun sebe što više nisam novinar lokalac.

- Dosta, šefe, o tom uvodu, reci šta ćemo napisati – brusi odmah Čamac.

U riječ upada Ibro Žunić.

On je te 1994. godine kao radnik BKC-a i šef Kina imao petlju pa smo zajedno sjeli u Ladu Nivu, krntiju od auta, i uputili se iz Gračanice u opkoljeno Sarajevo kako bismo iz Radija BiH izvukli našu servisiranu opremu za naš radio.

Čuli smo, može se preko piste Sarajevskog aerodroma, “plavim putem”. Kakav je to bio osjećaj kad smo se našli na tom mjestu, teško je riječima opisati.

Granate su odjekivale. Nismo znali u šta ulazimo, a tek kako ćemo izaći i iznijeti radijsku opremu, jer su kontrole sa srpske strane rigorozne.

Nekako smo se domogli sivog doma. Ibro i ja prenoćili u podrumu tadašnjeg Radija Sarajevo, popili po piće s rahmetli Zekerijahom Đezićem, Ladu napunili studijskim gramofonima, magnetofonima, miksetom, zvučnicima. Do vrha.

A onda sve to maskirali sa šest pari smrdljivih čarapa, korom od banane na koju su navalile ose, znojavim majicama, toliko da je vozilo zaudaralo na leš.

Pet sekundi kao vječnost

Krenusmo preko “plavog puta” pa šta bude.

Naši pitaju šta vozimo. Kad smo bh. oficiru ispričali, samo se nasmijao i kazao kako ekipa TV Hayata pored srpskog oficira koji je bio pedesetak metara dalje i kontrolirao ulaz i izlaz nije mogla provući ni “pišljivu” antenu.

Tada nas je uhvatila panika, prijeći toliki put, pa sve to vratiti nazad i kući doći bez dugoočekivane radijske tehnike.

- Dobar dan - velimo srpskom oficiru crnih brkova, crnih hlača i opasača s nitnama.

- Otvorite haubu, šta imate.

- Ništa, vraćamo se.

Nagnu se oficir i nakon što mu smrad iz auta dođe do nosa, reče: “Zatvaraj to”.

Tih pet sekundi trajalo je kao vječnost. Idemo Ibro i ja, znoj lije, ali do neba važni što smo uspjeli.

Samo da te diša ne vidi

- A hoćemo li u knjizi spominjati onu priču s burecima, kada smo glumili da smo veliki postači u ramazanu, a svi šarali, kako je ko znao - pita me Čamdžić.

- Pa hajde, šta je tu bilo sporno - velim ja svom bivšem učeniku, danas kolegi.

Tih ratnih godina direktor Nijaz Omerović svim uposlenicima u BKC-u, pa i nama na Radiju, svojim primjerom je išaretio da bismo trebali postiti ramazanske dane, ali kako, uz humanitarne pakete, granate i svakojake belaje.

Helem, bilo je - glumi da postiš, a sakrij se ovdje-ondje, snađi se. Samo da te diša ne vidi.

Tako jednog dana poslah čistačicu Minu po bureke, inkognito, da niko ne smije znati. Ali, eto ti belaja, sretne Čamac Minu na hodniku kako skriva burek, kao da nosi odskočnu minu. Znao je da mi Mina čuva leđa pa joj reče: „Daj, Mino, ja ću burek odnijeti šefu”.

- Sakrijem ga, onako vrelog, pod jaknu za leđima, pa pravo šefu u kancelariju - sjeća se Čamac.

- Esselamu alejkum, šefino moj dobri.

- Oooooo, alejkumu selam.

- Može li se postiti?

- Da budem iskren, najteže mi je bez vode. Ali, onaj merak, kandilji, iščekivanje iftara, to vrijedi.

- Baš tako. Nego, evo burek, što si naručio, ohladit će se - ispali Čamdžić i brže-bolje zbriše kud ga noge nose dok ga nisam gađao telefonom.

  • Godina 1995.: Jedan broj starih i današnjih radnika Radija Gračanica koji će naredne godine obilježiti pola stoljeća postojanja
    Godina 1995.: Jedan broj starih i današnjih radnika Radija Gračanica koji će naredne godine obilježiti pola stoljeća postojanja

Dok ispijamo treću kahvu u Ibrinom kafiću, Čamac se prisjeća i novih dogodovština. U mnogima je on bio glavni lik, a ja kusao čorbu. I ne kajem se.

Krenuli mi poslom u dobojsku bolnicu, bila je 1998. godina.

Na ulazu portiru koji vaga, brat-bratu, oko 150 kila, pokazujemo akreditacije i objašnjavamo kome i zbog čega idemo, a on oštro i službeno nas jednosmjernom ulicom uputi na parking. I reče da je izlaz na drugoj strani.

Završili mi posao, snimili što smo kanili, a sunce upeklo. Ja zaboravio portirovu naredbu pa istom, jednosmjernom ulicom autom krenuo nazad.

Na tridesetak metara ugleda nas, ali Čamdžić mi u trenu reče: “Ti sad samo ćuti, ja nastupam”.

- Jesam li vam rekao kuda je izlaz. Jeste li vi pali s Marsa - prodera se portir.

- Appa, appa – poče Mirsad zamuckivati i ispuštati neke neartikulirane zvukove, mlatarajući rukama i gledajući negdje u daljinu, pa to ponovi još dva-tri puta.

Zbuni se portir pa priđe na moju stranu i viknu.

- Ako je ovaj do tebe gluh i gluhonijem, nisi ti, vraćaj auto i pravac tamo gdje sam ti rek’o. Jasno?!

- Jasno - velim i ja pomalo zbunjen.

Na prostoru od 2,5 metara okretao sam se pet minuta. Čim smo izašli iz kruga bolničkog, pitam Mirsu Čamdžića kako se dosjetio da glumi gluhonijemu osobu, a on kaže: „Ma, nije mi prvi put”.

Eto, raspričali se tako mi u Ibrinom kafiću, a pridruži nam se i tonski snimatelj Radija Gračanica Vedad Osmanbegović. I on ima milion dogodovština iz tih ratnih i prvih poratnih godina, ali rekoh mu: „Skrati, Vedo, šefica Mirela u „Avazu” ima duge i oštre makaze”.

NA VRH